Sve to, dok sam se dnevno bavio s par postova nekih nepoznatih skribomana, uvjerenih u to kako su njihove crno bijele fotografije čista umjetnost, a linkovi i lajkovi izuzetno zanimljivi. Možda i jesu, što sam ja znao o facebook umjetnosti? Ili o pričama o nesretnoj ljubavi koje traže utjehu onome – odbačenom. Lajkaj ga, što te košta? Nego što sam!
A onda su počele i ponude za facebook prijateljstvo. Nekoliko njih na neviđeno, pa onda neka ženska osoba, prema izgledu afro-amerikanka, srednjoškolka, moguće s falsom slikom, nudila mi je prijateljstvo, čak i nešto više, naravno uz uplatu simboličnoga iznosa u dolarima za neku humanitarnu akciju.
Prijateljstvo su mi ponudili i neki prinčevi i bogati nasljednici iz Nigerije uz pravo bogatstvo u dolarima, ako im samo pozajmim svoj bankovni račun kako bi oslobodili svoje zarobljene milijune dolara, koje po tamošnjem lošem zakonu, ne mogu podići bez pomoći – stranca.
Nisam pristao na plaćeno prijateljstvo iz Afrike, baš kao ni ono s Kube od Fidela Kastra, kojega sam odbio, čisto iz ideoloških razloga.
Ali, kad’ mi je Al Pachino poslao zahtjev za prijateljstvom, nisam dvojio ni momenta. Dapače, pristanak je mogao samo obogatit’ moj društveni život. Ne bi bilo zgorega družit’ se s uspješnijima od sebe. Možda mi objasni kako se od penzije napravi honorar. Na isti način sam prihvatio i Anthony Hopkinsa, omiljenog mi glumca. S njim bih mogao razgovarati o filmu, umjetnosti i životu. Istina, nisam bio siguran bi li on mene razumio, ali ni ja njega ionako nisam razumio u pola filmova.
Isto tako nisam ni trenutka oklijevao na poziv planetarno popularne Hale Berry, osobito zato, što je izrazila žarku želju da posjeti naš Grad. Pomislio sam: evo koristi od društvenih mreža! Turistička zajednica troši milijune na promociju, a ja dovodim Halle Berry – mukte. Mogao bi dobit i zahvalnicu Grada.
Istina, ponekad’ sam i posumnjao u nečiji identitet, a naročito, kad’ mi je Sandra Bullock ponudila zamjenu kuća za odmor. Da ona provede odmor u mene, a ja u nje. Na Beverly Hillsu! Zašto je ženi koja ima kuću na Beverly Hillsu toliko stalo do moje skromne kućice? Doduše, imam i ja lijep pogled, ali nije baš da se s moje tarace vidi ikakva Sveta Šuma. Osim ako se dvije Petke mogu tako nazvat. Osim toga, ignorirala je moju napomenu da sam oženjen, pa je rekla da dođem sam. Eto vidiš!
Sve je to nekako išlo, dok mi se broj prijatelja na Facebooku nije popeo na nekoliko stotina. To je bilo jednostavno previše. Ma ‘ko može s toliko ljudi i istovremeno ostvarit osoban i iskren odnos, kakav prijatelji trebaju imat.
Ali sve je kulminiralo, kad sam jednoga dana, razmišljajući o pijenju kafe sa sir Hopkinsom na Stradunu, dobio ponudu koja me je smrzla. Poziv za prijateljstvom uputio mi je, glavom i bradom Mr. God, ili naški – Gospodin Bog!
Baš tako je pisalo, a fotografija, prema mojoj neukoj ekspertizi, nije bila fotošopirana. Niti je upućivala na nekog šaljivca. Ni masivni križ mu oko vrata nije ostavljao nikakvu dvojbu. Zastao sam, skinuo očale, očistio ih, ponovno stavio i pogledao. Ovaj put to nije bio ni Al Pacino ni Anthony Hopkins. To je bio – ON. I što sad? Imao sam svakojakih prijatelja, ali ovo, ovo je bilo nešto sasvim drugačije. Baš Gospodin Bog hoće da budemo – prijatelji!
Prvo sam imao loš predosjećaj, u smislu, zašto baš mene zove osobno da se družimo. Prije bi očekivao da se time bave Sveti Ilija, Sveti Petar ili eventualno neki mlađi, niže rangirani, a informatički obrazovan svetac iz njegova protokola. Bilo mi je čudno da se Bog bavi tim prizemnim, da ne kažem pri-zemaljskim stvarima. Osim ako me nije naumio pozvat’ tamo, đe nisam još bio spreman poć’, pa makar se ON osobno pobrinuo za moj smještaj.
E, to me je prilično zabrinulo. Ne bi se još rastajao s mojima, eto kćer jedinica, još uvijek mi je bila u osmoljetki, a voljenoj mi ženi, bilo bi skroz prerano da ostane sama sa životnim bremenom. Onda sam promislio; ma, da je to ono čega se bojim, što bi me ON mor’o pitat’ hoću li ili neću? Samo bi mi posl’o crnoga kosca i – gotovo.
A kad taj dođe, nemaš se gdje sakrit. Ne možeš se ti pravit da nisi doma, nego kad ti zakuca, moraš mu otvorit. Možeš ti isključit mobitel, zatvorit Facebook, izvuć kabel iz zida, ali ne možeš mu poslati poruku: trenutačno nisam dostupan, javite se nakon godišnjeg odmora. Ipak, odagnao sam crne misli. Možda je Bog samo želio razgovarat. Možda mu je dosadilo da ga ljudi zovu jedino kad im nešto treba.
Što bi mi falilo, da mi Bog bude prijatelj. Do sad nisam baš imao nekakvih privilegija u životu, i sve što imam, dobio sam radeći naporno i bez ikakvih veza ili sukoba interesa.
I što bi mi onda falilo dobit’ malo podrške s najviše razine. Sjetio sam se i one mudre narodne: lako mu je bit’ svetac, kad’ mu je Bog otac. Ili barem očuh. A zasigurno nije loše ni onima, što im je Bog tek prijatelj, kuražio sam sebe.
I taman sam se pripremio kliknut’ na pristanak za prijateljstvo, kad me je iznova presjekla zabrinjavajuća misao. A kakve su obaveze Božjeg prijatelja?! Što on od mene očekuje?
Lako je kliknut, ali što poslije? Što ako on traži da ja njemu pomognem, da kako na Nebu, tako i na Zemlji – bude. Pa da! Što bi drugo bilo, kad ON, baš od mene traži prijateljstvo.
A onda se okrenem oko sebe i vidim da je i njemu, k’o i svima nama, ova zemaljska situacija prilično izmakla kontroli. Potpuni je kaos oko nas, kolokvijalno rečeno – pakao. Što bi običan čovjek rekao, samo nam Bog može pomoć. Prep’o sam se i zamislio. Ma vidi ti, kad je u vremenima ateizma i socijalizma bilo svinjskih polovina za zimnicu, samoupravljanja, trinaestih plaća i povoljnih ljetovanja u odmaralištima, nitko me nije zvao da pomognem Nebu. A sad, kad su došli kapitalizam, Teizam, privatizacija, stečajevi, krediti, inflacija i političke afere, NEBO traži baš mene. I kakvog utjecaja ja imam, recima na Trumpa?
K’o da sam ja kriv što je Zemlja postala neuredna. Zamislio sam u svojoj glavi kako će me Bog ovlastit da sredim taj nered.
I što bi onda ja njemu: Oprosti, Gospodine, ali ja sam uskoro u mirovini. Imam pravo na mir, a i koljena me bole. Probaj s nekim mlađim. Ajde Bog!
Tako sam shvatio, da traženo prijateljstvo s Bogom nije šala. Ako se toga prihvatim, možda ću morati sudjelovati u popravljanju svijeta. A ja jedva popravljam rupu na krovu koji curi. I kad sam došao do gumba Prihvati, prst mi je zadrhtao. Još jedan klik i mogao sam postati čovjek s vezom na Nebu i napokon riješio sve svoje probleme. Ali bi možda dobio i nalog da rješavam tuđe. Odlučio sam da neću riskirati. Kliknuo sam – IZBRIŠI ZAHTJEV.
Prekrižio sam se i rek’o: Oprosti mi! Žena me pitala, što da mi oprosti? Ništa, ništa, odgovorio sam, samo sam odbio jedno prijateljstvo. A ‘ko je bio, pita ona? Bog, rekoh! Jesi li ti normalan? Jesam, odgovorio sam, i baš zato sam ga i odbio. Zamisli da se posvađamo, pa da me blokira! Kome bi se onda molio? I tako sam ostao običan budući dekintirani penzioner, bez slavnih prijatelja, bez Beverly Hillsa i bez Božje podrške. Ali barem mirno spavam. Pa dok traje, neka traje!
