Dok se nama teško dostižna Europa bavi sitnicama poput ekonomije, zdravstva i standarda građana, naša vlada odlučila je izdvojiti skoro dva milijuna eura za projekt istraživanja žrtava Prvog i Drugog svjetskog rata, poraća i komunističkog političkog nasilja 20. stoljeća. Ni Francuska, ni Njemačka, ni Nizozemska ili Engleska, nisu se dosjetili ovakvog pothvata. Samo je Hrvatska zaključila da se budućnost najbolje gradi neprestanim kopanjem po prošlosti. Doslovno i politički.
Protivnici teze, da su povijesne stranputice putevi budućnosti, misle, kako će politika iznova otvarat stare rane, a nove, uredno ignorirat. Jer, živ čovjek traži posao, doktora, učitelja i plaću, a mrtvi su politički zahvalniji; ne prosvjeduju i ne pitaju gdje su nestali milijuni.
Zato su na društvenim mrežama neki građani vladi predložili moderniju verziju projekta: ”Žrtve Hrvatske 21. stoljeća”. Popis ljudi koji ne dočekaju bolnički pregled, obitelji koje ne dočekaju socijalnu pomoć, popis penzionera koji kopaju po kontejnerima i naravno, popis afera političara, lažnih branitelja, mrtvih birača i milijuna eura, koji misteriozno ishlape iz javnih fondova.
Ili je možda upravo to i poanta. Lakše je brojati kosti iz prošlog stoljeća, nego objasniti kako danas nestaje novac iz proračuna. Ali za takve popise, očito, učena čeljad iz Instituta za povijest nisu zadužena. Njima je dat zadatak da broje žrtve, a ne solde u državnom proračunu. A tamo solada ima dosta, samo građanin treba bit dovoljno mrtav, da bi država pokazala interes.
Kad smo kod istraživanja nepoznatih groblja od prije sto godina, ovih dana je pronađeno groblje, novo novcato i to u privatnom vlasništvu. ottom of FormIstina, izgrađeno bez dozvole, ali ako može kuća za žive bez dozvole, zašto ne bi mogla i ona za – nežive? Načelnik općine Marina zvan Batina, batinom je po glavama uvjerav’o ekipu Nove TV, da nije lijepo kopat i izvještavat naciju o ilegalno sagrađenom groblju na privatnom zemljištu, što mu je odma’ opasno diglo tlak. Vlasnik zemljišta tvrdi, niti im je dao zemlju, niti dobio obećani grob. Dakle, čovjek ostao i bez zemlje i bez mjesta za vječni počinak. Onda se otkrilo još ilegalnih groblja u državi s 428 općina (više nego u Belgiji, Norveškoj i Švedskoj zajedno). Sve to vode lokalni šerifi, koji godinama vladaju kao feudalci s pečatom i službenim autom. Jedni asfaltiraju put do vlastite vikendice, drugi zapošljavaju rodbinu, a treći, eto, otvaraju – privatna groblja.
Dubrovnik je ponovno dokazao da je grad tradicije, kulture i skupih povijesnih pogrešaka. Ovoga puta, građani će platiti 930 tisuća eura, zbog zemljišta koje je Grad prvo prodao tvrtki Razvoj Golf, pa se onda na isto zemljište elegantno uknjižila država, da bi ga onda iznova prodala istoj tvrtki. Ukratko, zemlja je prodana dvaput, a račun, kao i uvijek, dolazi građanima. Obrazlažući na Gradskom vijeću prvi ovogodišnji rebalans proračuna, gradonačelnik Franković je objavio kako je Grad izgubio dugogodišnji spor s tvrtkom Razvoj Golf vrijedan 930 tisuća eura i umirio nas izjavom efektom ”Normabela”, da ništa još – nije gotovo.
To je inače omiljena rečenica domaće politike. Koristi se u svim situacijama osim kad građani kasne s plaćanjem računa. Tad je sve vrlo brzo – gotovo.
A vijećnik Krstulović nas je podsjetio na antologijsku izjavu bivše gradonačelnice gospođe Šuice, da će nam se s Golfo-gradom sve pozlatit. Od tad je zlato toliko poskupilo, da će nas ta pozlata koštat skoro milijun eura.
Radi se o 47 tisuća kvadrata zemlje na Srđu prodanih po 55 kuna za kvadrat. Danas za te pare u nas teško možeš kupit zemljište za kućicu, bez pogleda na more, ali tad se očito radilo o akcijskoj ponudi. Vjerojatno uz slogan: Kupiš brdo, dobiješ sudski spor – gratis.
Najljepše u cijeloj priči je što nitko zapravo nije kriv. Jedni su prodavali, drugi preprodavali, treći tužili, četvrti gubili sporove, a građani; oni mutavo sudjeluju k’o sponzori projekta.
Od oporbene vijećnice se na gradskom vijeću čulo, kako je prema novim brojkama Grad dosegao civilizacijski vrhunac; svaki nas kučak u azilu košta godišnje 14 tisuća eura, dok dijete u vrtiću ”vrijedi” tek 6.760 eura. Ako ovako nastavimo, misle neki, uskoro će roditelji djecu prijavljivati u skloništa, a kučke u jaslice, čisto zbog boljeg standarda.
Očito je da dubrovački psi ne žive ko prije, u živinskom azilu. Spominje se luksuzni resort s pogledom na more, aroma-terapijom i tretmanima protiv emocionalnog stresa, kojega očito izaziva suživot s nekim mačjim jedinkama tamo prisutnim. Bilo kako bilo, dok djeca u vrtićima crtaju voštanim bojicama i dijele jednu tetu na njih dvadeset, psi očito uživaju status četveronožnih aristokrata. Vjerojatno imaju i osobnog nutricionista, koji pažljivo određuje omjer lososa i mesnih okruglica u dnevnom meniju.
Vau!
Naravno, nehumano bi bilo reć da neželjene kućne ljubimce ne treba zbrinuti. Ali kad je ovakav trošak u pitanju, građani bi se mogli počet pitat: tko ovdje vodi gradsku politiku – ljudi ili labradori? Jer hajde ti objasni roditeljima liste čekanja za vrtiće, manjak odgojitelja i prenapučene skupine, dok odbačeni psi očito žive bolje od podstanara. Doznalo se i kako zadarski trošak od 3.300 eura, ili čakovečki od 1.500 eura po psu, zvuče skoro ko trošak menze Crvenog križa za beskućnike, čiji se korisnici uopće ne bune. Naš Grad ipak može malo bolje.
I samo zlonamjerni će ovo nazvat novom razvojnom strategijom grada: manje djece, više kućnih ljubimaca. Jer, tobože, oni ne traže skupe besplatne udžbenike, e-romobile, studiranje, ni stanove. Samo pokoju kost – pozlaćenu, doduše!
