Dvije godine i šest mjeseci zatvora! Od toga deset mjeseci stvarnog zatvora, a ostatak uvjetno, uz četiri godine kušnje. Državi mora vratit 81 tisuću eura zbog filmića Prometna renesansa s kojim je, prema obrazloženju presude, umjesto prometne infrastrukture načajno unaprijedio izbornu promociju HDZ-a.
Čovjek bi reko da je nakon dvadeset godina postupka pravda napokon pobijedila.
Ali, eto, sud nije uspio utvrdit kako su ili jesu li uopće milijuni iz cestarskih tvrtki svršili kod Kalmete premda je utvrđeno da je njegov državni tajnik Livaković protupravno zadržao skoro 1,4 milijuna eura. Ispada da svome šefu nije dao ni pare! Pa onda i bivši šef Vijadukta osuđen, zbog lažnih faktura, ali bivšem ministru opet nije dokazano da mu se išto od tih para zalijepilo za prste. Dakle, milijuni jesu putovali, fakture su imale potpis, novac je imao odredište, ali je negdje putem izgubio kontakt s – ministrom.
Spominjale su se i tisuće betonskih rubnika plaćenih po 700 kuna komad, a prema navodima iz optužnice, mogli su se kupit za – pedesetak? Ali vjerojatno to nisu bili obični rubnici, nego izrađeni od specijalnog betona armiranog ministarskim prestižom.
Višestruko pituravanje tunela nije spominjano; možda su tuneli bili toliko umjetnički zahtjevni da ni DORH-ovi istražitelji nisu bili dovoljno educirani za procjenu. Što ako su trebali angažirat restauratora Michelangelova svoda Sikstinske kapele?
I tako je, nakon dvadeset godina postupka, država dobila obećanje da će joj se vratiti 81 tisuća eura, bivši ministar će možda nekoliko mjeseci u zatvor, a troškove suda, odvjetnika, vještaka, svjedoka i svih ostalih sudionika ove pravosudne epopeje, zbrajat će državni statističari. Možda bi neki niskobudžetni filmaš prema ovom pravosudnom scenariju mogo snimit filmić pod imenom ”Pravna renesansa” s temom: kako potrošit milijune, da biste dokazali – tisuće.
Fakat je danas teško s turistima. Dok ih u nekim državama puštaju da rade što hoće, parkiraju gdje stignu, napijaju se, divljaju autima i pritom ugrožavaju sebe i druge, nađu se uvrijeđeni kad dođu u uređenu zemlju poput Hrvatske. Ovdje, naime, postoje pravila, propisi, kazne i institucije koje danonoćno bdiju nad redom. Istina, ponekad im treba malo više vremena, jer je nereda više nego reda, ali nećemo sad cjepidlačit.
Tako su se neki poljski turisti, umjesto s magnetićima, fotografijama i uspomenama na dubrovačke zidine i muzeje, vratili doma s uspomenom koju neće poželjet zalijepit na frižider. Jedan od njih, kako pišu poljski mediji, dva puta je autom ušao u zonu posebnog prometnog režima oko povijesne jezgre i za ta dva podviga dobio dvije kazne od po 1.500 eura. Ukupno 3.000 eura! Tri tisuće eura! Za te pare čovjek može komodno ljetovat cijelu setemanu, a ovaj se, eto, odlučio dvaput pogrešno skrenuti. I sad se, eto, žali. Osobito ga ljuti što su kazne stigle više od godinu dana nakon putovanja.
Ali to je samo njegov doživljaj obazrivih gradskih komunalaca. Nije mu palo na pamet koliko je razumijevanja trebalo da se kazne ne pošalju – odma’! Ali ne! Pustili su lijepo čovjeka da se vrati doma, da se svima pohvali kamenim gradom i vazda crvenim semaforom, pa ponovno počne zarađivat. A onda, nakon godinu dana, stigla je pošta koja ga je podsjetila da se ljubav prema Gradu ne mjeri samo pogledom na Lokrum, nego i spremnošću podmirivanja komunalno-prometnih računa. To nije bilo kažnjavanje, to je socijalno osjetljiva naplata. Uz to, možda i najvažnije, Poljaci bi morali razumjeti da prometni znakovi nisu dekoracija za turističke fotografije. Ako postoji zabrana ulaska, onda se ne ulazi. Dva puta pogriješiti, a zatim se čuditi dvjema kaznama, doista je poseban oblik rezona. Nije baš da je auto samostalno odlučio proć kroz – crveno svjetlo.
I zato, dragi Poljaci, ne jedite se. Dubrovnik vam nije poslao drakonsku kaznu kasno, nego kad je procijenio da ste dovoljno dugo uživali u uspomenama i dovoljno dugo štedjeli za njih.
Na relaciji Gruž – Lopud, gdje se inače prevoze otočani, turisti i poneki komad otočke svakodnevice, ovih se dana, barem prema jednoj fotografiji s Facebooka, ukrcala i živa – ovca.
Njezini pratitelji pri iskrcaju, na slici su izgledali ko neki orijentalni pastiri. Potezali su je iz petnih žila, dok je ona špagom vezana, mirno ležala na drvenoj paleti, ko frižider koji treba sigurno dostavit na odredište. Udruga Prijatelji životinja samo zbog takvog je prijevoza podnijela prijavu Državnom inspektoratu. Smatraju da ovca, bez obzira na to što ne laje, ne prede i ne spava u krevetu s vlasnikom, ima pravo na primjeren prijevoz. I ovca ima dostojanstvo, premda je ljudi s ovih prostora radije doživljavaju na ražnju, nego na paleti.
Ali tu priča tek počinje. Jer kad se u nas pojavi ovca sumnjivog prometnog statusa, odma’ se otvara čitav istražni prostor, od trajektnog pristaništa do veterinarske inspekcije, a u javnost počinju pristizati verzije događaja. Prema jednoj verziji, kojoj se nadaju Prijatelji životinja, životinja je živa i dan danas uveseljava lopudsku djecu. Prema drugoj, ovca je već zaklana, navodno bez veterinarskog nadzora, što bi, ako se potvrdi, moglo otvoriti ozbiljna pravna pitanja. Treća verzija uključuje mlade lopudske alpiniste koji su u Nepalu preživili smrtonosnu lavinu na Mount Everestu, prešli na hinduizam i zavjetovali se božici Durgi da će joj žrtvovat ovcu tijekom festivala Dashain koji se poklopio baš ovih dana.
Ako je točno ovo zadnje, Lopud je u jednom potezu postao međunarodno vjersko-alpinističko središte. A ako se na kraju pokaže da je cijela priča bila prenapuhana, ostat će nam barem jedna pouka; ako na hrvatskim trajektima živa ovca postane putnik, na društvenim mrežama vrlo brzo će postat – međunarodni incident.
Srpska politička scena ostala je bez svog najpoznatijeg specijalista za izvanredna stanja. Aleksandar Vučić, čovjek koji je godinama spašavao Srbiju od svega i svačega, od Hrvatske i Albanije do Bruxellesa, Washingtona, studenata i vlastitih građana, priznao je javno da ga birači više ne trebaju kao vrhovnog vatrogasca nacionalnih katastrofa. A koliko je samo požara ugasio, koliko novih neprijatelja, zavjera, pa sve do apokalipse, koja samo što nije pokucala na srpska vrata. Hrvatska, Albanija i Kosovo samo čekaju pravi trenutak da krenu u napad. Zato je naručio hrpe ubojitog oružja, uz poruku da se Srbija priprema za njihov napad.
Nije mu bilo lako ni na unutarnjem planu. Studenti prosvjeduju, nevladine organizacije nešto pitaju, Bruxelles nešto traži, Washington nešto prigovara. Čovjek se nije mogao ni pošteno probuditi, a da mu netko već ne ruši državu.
A sad, eto, prema izbornim rezultatima, Srbija ostaje bez svog stalnog dežurnog spasioca. Što će tek bit s televizijskim programom? Ko će naciji sad objasnit da je mir zapravo samo neprijateljska zavjera, koja još nije počela?
U Hrvatskoj se, međutim, otvara drugi problem. Naš premijer nema Vučićeve navike, ali ima dovoljno vlastitih briga. Umjesto da se jutrom budi s pitanjem ‘ko će napasti Hrvatsku, njega muči pitanje koji će ministar danas osvanut u crnoj kronici. I zato ne čudi zabrinutost naših medija: što će Plenković bez svog političkog uzora? Od koga će sada učit dramatične nastupe, podizanje obrva i lekcije oporbi i novinarima?
Jer nije lako bit wannabe diktator, kad ti original ode s pozornice. Plenković će morat počet glumit – samog sebe!
