Hrvatski vojnik neće spavat na srpskom madracu, antologijska je izjava ministra obrane. Iako je, govore, njihova ponuda bila najbolja. Nakon što su vojničke čizme izazvale aferu uz uhićenje dužnosnika, bilo je samo pitanje vremena kad će pod sumnju doć i – vojnički madraci.
Jer hrvatski vojnik, očito, može preživjeti bez tenka, projektila ili podmornice, ali nakon što skine inkriminirane čizme, nikako ne smije zaspati na geopolitički neispravnom madracu.
I kvaliteta snova na vojničkom madracu puno ovisi od zemlje u kojoj je taj san proizveden. Zato je Ministarstvo obrane poništilo natječaj vrijedan 150 tisuća eura za 1700 vojničkih madraca čim je otkriveno da bi izabrana hrvatska tvrtka robu nabavljala iz – Srbije. Drugim riječima, hrvatski vojnik može mirno spavat samo na domovinskom madracu. Ako ga i probudi bol u leđima, neka ga tješi činjenica da kralježnica pati u nacionalnom interesu. Sljedeći je logičan korak, uvođenje domoljubnog kataloga. Kušini će morat bit punjeni isključivo hrvatskim perjem ili spužvom, lincuni tkani od pamuka s polja prijateljskih zemalja, a federi pod stramacima, izrađeni od čelika koji nikada nije prešo Drinu. Vojnici će možda i dalje nosit ratnu opremu sastavljenu od dijelova proizvedenih na četiri kontinenta, ali madrac će biti čvrst dokaz obrane nacionalnog identiteta.
Hrvatski sport ponovno osvaja medalje. Doduše, ne na travi, bazenu ili parketu, nego u sinkroniziranom plivanju u javnom novcu. Kad već nema vijesti o uhićenju glavnog skijaškog kapitalca vrijednog 30 milijuna, javnost je zadovoljena i munjevitom akcijom policije i USKOK-a, kojom prilikom je uhićen direktor Ureda olimpijskog programa Hrvatskog olimpijskog odbora Damir Šegota, zajedno sa suprugom Željkom. Prema sumnjama istražitelja, tijekom desetak godina primili su najmanje 160 tisuća eura mita. Gospar je primao mito preko raznih isplata u Hrvatskom skijaškom savezu, a gospođa mu je pare uspješno pretvarala u puno trajnije – investicijsko zlato. Jer papirnate novčanice blijede, ali zlatne poluge su uvijek visokog sjaja.
I tako, dok sportaši skupljaju bodove za olimpijsku normu i slavu, sportski činovnici skupljaju eure za životnu sigurnost. A opet, nije to baš ko surova pljačka banke. Ima tu i neke socijalne komponente.
Evo recimo detalj priče kako je navodno dijelom tih solada, prvo financirana stipendija direktorova sina. Pa tek od ostatka kupovane zlatne poluge. Obitelj je, dakle, mislila dugoročno. Ima roditelja, koji djeci ostavljaju vikendice, maslinike, vinograde, nekakav restoran ili poslovni prostor, ali i ova ostavština je dobro razrađen poslovni model, jer nemaju svi maslinike i apartmane! Neki imaju samo pristup državnoj blagajni i zlatnim pločicama.
Ali, unatoč ovim humanim namjerama, opet će svi svečano poručit da sport mora ostati – čist.
Baš ko i razočarani ministar sporta i turizma, koji daje milijune iz proračuna za sportske saveze, ali nema vremena za kontrolu, jer mora svakodnevno brojat turiste i rekorde. Ali zato će se osnovat prigodno povjerenstvo, napisat novi etički kodeks, održat najmanje nekoliko konferencija i podijelit priznanja za uspješnost onih koji – ne kradu.
Hrvatska oporba ponovno je pokazala zavidnu razinu političke kreativnosti. Dok se vladajući muče kako ostat na vlasti, oporba im velikodušno rješava problem. Besplatno. Bez natječaja, bez javne nabave i bez europskih fondova. Najnoviji dokaz stigao je odlaskom saborskog zastupnika Branka Kolarića iz SDP-a nakon skoro dvadeset godina članstva. Kaže, ne može više bit dio onoga što smatra nestajanjem stranke. A mandat? E, mandat nije nestao. Iz SDP-a poručuju kako je mandat trebao vratiti stranci. To zvuči dirljivo, poput apela banke lopovu da joj vrati pare, uvjeravajući ga da je krađa moralno upitna. Hrvatska politika odavno je izmislila pravilo prema kojem su svi protiv trgovine mandatima. Sve dok mandat nije – njihov. Neki ljevičari misle da je Kolarić tek simptom, a da se prava dijagnoza zove kadrovska politika SDP-a. Stranka već godinama bira predsjednike ko da izvlači brojeve na seoskoj tomboli. Nakon Bernardića, koji je djelovao ko čovjek kojem je i vlastiti zvonjarin ujutro previše ambiciozan, bio je Grbin, pravnik koji je uspijevao gubiti političke procese, prije nego što bi ih otvorio. Danas kormilo više nogom nego rukom drži Hajdaš Dončić, političar kojeg protivnici ne moraju napadati, jer to umjesto njih uspješno radi on sam i njegova stranka. Ironija je što SDP i dalje ima ozbiljne, sposobne ljude, ali svoje predsjednike bira za ukras. Ko da na zidove montiraš vatrogasne aparate u zgradi koja već plamti požar. Stiče se dojam o nepisanom pravilu da predsjednik stranke nikako ne smije biti ne’ko ‘ko ima šanse pobijedit na izborima. Ako ovako nastave, SDP neće trebati politički program nego kustosa. Nešto slično Muzeju prekinutih veza. Umjesto izborne kampanje organizirat će stručno vodstvo kroz vlastitu povijest, a posljednji preostali birači kupovat će ulaznice za izložbu pod naslovom: “Ovdje je nekad živjela hrvatska oporba”.
Dubrovnik je napokon dobio svoj Camino. Nakon što su se turisti godinama gurali Stradunom brzinom puža i krivili nas za gužvu, sad im se nudi prilika da upoznaju i onu drugu stranu destinacije; onu u kojoj umjesto mravinjaka s kruzera, susrećete šumske stanovnike, a umjesto apartmana i nezdravih klima uređaja, u brdima tražite bokun prirodnog hlada i signal za mobitel. Britanski BBC je oduševljeno predstavio novu rutu Dubrovnik – Međugorje, kao bijeg od masovnog turizma. I nije falio. Nakon desetak kilometara više nema ni turista ni gužve. Još malo dalje, nema ni čovjeka. Priroda je jedinstvena; stoljetni suhozidi, maslinici, hrastove šume, pogledi koji pucaju prema Elafitima, miris kadulje i smilja, cvrčci koji cvrče – vrelini unatoč. Toliko je lijepo da čovjek zaboravi kako je najbliža boca vode možda deset kilometara iza njega. Naš gradonačelnik s pravom kaže da ruta otkriva skrivene krajeve koje većina posjetitelja nikada ne vidi. To je sasvim točno. Jer, nakon nekoliko sati hoda, počinjete sumnjati da ih više ne vidi ni Google Maps.
Za razliku od španjolskog Camina, gdje svakih nekoliko kilometara čekaju alberguesi; krevet, večera i društvo hodočasnika, dubrovačka verzija njeguje autentičniji pristup. Privatnog smještaja na trasi je vrlo malo, pa kod nas putnik ili hodočasnik najprije pronađe smještaj u Dubrovniku, zatim zove taksi da ga odveze na stazu, a onda navečer drugi taksi da ga vrati.
Neki bi zlobno zaključili da to više nije Camino, nego Uber s duhovnom dimenzijom.
A ako netko poželi prijeći svih 145 kilometara u komadu, čeka ga iskustvo koje se može opisat ko spoj planinarenja, izviđačkog logora i tečaja preživljavanja. Jer uz malo vode, puno sunca i vrlo skromnu logistiku, putovanje lako preraste u kampiranje za avanturiste. Tako šator postaje hotel s tisuću zvjezdica, pod uvjetom da ga prije vas ne rezervira pokoji – poskok. Ipak, ostaje nada da će novi GUP bar donekle imat empatije prema gradnji bar skromnih alberguesa u primorskim selima. Nema dvojbe da je Camino Dubrovnik prekrasna ideja. Ali ljepota sama po sebi nije logistika. Hodočasnik može živjeti od vjere, ali teško od entuzijazma. Dok uz stazu ne niknu prenoćišta, izvori vode, jasna servisna mreža i pomoć u slučaju nezgode, hrvatski Camino ostat će jedini put prema prosvjetljenju, na kojem je jednako važno molit Boga, kao i pazit – kud gaziš.
