Tijekom 20. stoljeća, osobito u socijalističkim državama, podjela besplatnog graha postala je standardni dio proslave 1. svibnja. Gradovi, tvornice i sindikati, organizirali su kuhanje zasitne i jeftine namirnice u velikim kotlovima na otvorenom, što nije bio samo način čašćenja velikog broja ljudi, nego i simbol zajedništva i solidarnosti.
Prvomajski grah i danas se kuha u parkovima ili izletištima, često više kao izgovor za druženje nego kao nužnost. Iskreno govoreći, većina onih koji tako slave Prvi maj ništa i ne rade, ili su marginalni penzioneri. Oni pak koji naporno rade, tamo ne idu, nego taj dan koriste za odmor od gužve ili obiteljski objed. Kakav grah, kažu neki od starih nostalgičara na društvenim mrežama, tvrdeći, da su u vrijeme Tita vrtili prace i janjad na ražnju, a domoljublje iskazivali kupujući domaće odojke u Slavoniji, a janjad na Pagu.
A onima koji ih zato zovu jugonostalgičari, nude uvid u foto albume s velikih sindikalnih okupljanja u prošlom stoljeću. Ko će ga znat; meso i nije tako zdravo kako smo nekad mislili. Grah je dapače, pun proteina i ugljikohidrata.
A u svom već tradicionalnom prvomajskom obraćanju naciji, premijer Plenković je i ove godine zahvalio radnom narodu, onima koji, kako kaže, svojim požrtvovnim radom neumorno guraju naprijed gospodarstvo i društvo. Iako svjestan da mnogi sugrađani još nisu adekvatno plaćeni, pohvalio se, kako su plaće u njegovim mandatima porasle – duplo. Jer je njegova vlada obuzdala cijene, a povećala plaće. Ispada da je inflacija od skoro 6 posto nastala kao nuspojava povećanih plaća, kažu neki oporbeni ekonomisti, kojima se čini, kako je slatkorječivi premijer pobrkao lončiće. Zapravo je mislio: povećali smo cijene, a obuzdali – plaće. Narod, manje sklon retoričkim bravurama, pojednostavljuje stvar; plaće jesu rasle, ali njemu i njegovoj kasti, koji ne znaju ni koliko košta štruca kruha. Većina ostalih i dalje žive u eksperimentalnom režimu spajanja početka s krajem mjeseca, uz povremene epizode optimizma, kad akcija u samoposluzi pogodi baš ono što im treba. Ali što zlobnici znaju – oni nemaju grafikone.
Čestitka za Praznik rada uz bajke o većim plaćama tako poprima notu umjetničkog cinizma u vidu iskrenog priznanja, kako mnogi još nisu – adekvatno plaćeni. Nakon godina upravljanja, revolucionaran zaključak. Što slijedi? Vjerojatno isto što i vazda, još jedno obećanje, još jedna godina i još jedan Prvi maj s istim scenarijem.
Nema pravde do američke. Sud u Washingtonu odlučio je da Hrvatska treba platiti MOL-u skromnih 236 milijuna dolara. Ipak, iz Ministarstva stiže umirujuća poruka; ništa još nije gotovo, Republika Hrvatska nije iscrpila sva pravna sredstva. To je ona rečenica utjehe, koja znači izgubili smo, ali ćemo to rastegnut dok se svi ne umore. Nacionalni interesi će se branit do zadnje žalbe i zadnjeg papira, jer ako već ne možemo pobijedit, možemo barem plaćanje ostavit sljedećoj vladi.
Obični građani ne priznaju da njihova “Republika Hrvatska” ima ikakve veze s pljačkom i kriminalom vezanim za ovu presudu. Za sve je, kažu, kriva zločinačka organizacija (one bivše) HDZ-ove vlade sa doktorom Sanaderom na čelu. Jer ovo sad ispada, da mi MOL-u plaćamo što je kupio INU. Iz oporbe nerado priznaju, da je prvo SDP prod’o 25% dionica, ali sve ostalo su ofabrikali HDZ i branitelji, koji su svojih 7 posto dionica prodali Mađarima i tako im omogućili većinsko vlasništvo. A opet, kako ćeš reć, da su branitelji izdali hrvatske interese? Zato je pravednije nać kreativan plan; recimo JANAF jednostavno odluči, da je transport Mađarima odjednom skuplji 30 do 50 posto. Ništa osobno, naravno, samo tržište radi svoje.
