Redatelj predstave je Romano Nikolić, ujedno i autor teksta uz Doroteu Šušak te izvođače: Edija Jerteca, Mirej Stanić, Angelu Bulum, Jasnu Jukić, Niku Matušić, Nikolu Radoša i Doriana Vicića.
Peteročlani žiri 36. Marulićevih dana koji čine Zrinka Cvitešić, Lada Kaštelan, Aida Bukvić, Romana Brajša i Luka Čerjan obrazložili su nagrade sljedećim riječima:
Nagrada za najbolju predstavu u cjelini – Predstava se izdvaja kao zaokruženo i snažno kazališno ostvarenje koje kroz kolektivni autorski proces uspijeva uspostaviti rijetku ravnotežu između proživljenog dokumentarnog materijala i kazališno jasno strukturirane estetske cjeline. Polazeći od materijala razvijanih u neposrednoj suradnji s izvođačima, autorski tim oblikuje izvedbu koja zadržava unutarnju konzistentnost, ritmičku preciznost i izrazitu emocionalnu snagu.
Struktura predstave gradi se kroz pažljivo oblikovane situacije u kojima se osobno iskustvo neprestano dodiruje s kolektivnim, otvarajući prostor u kojem se memorija ne pojavljuje kao stabilan sadržaj, nego kao proces stalnog pregovaranja, gubitka i ponovnog uspostavljanja značenja. Tema demencije pritom nije tek motiv, nego organizacijsko načelo izvedbe, koje određuje njezin ritam, fragmentaciju i način na koji se odnosi među likovima uspostavljaju i mijenjaju. Izvedba se posebno ističe suzdržanošću izraza i povjerenjem u glumački ansambl, čija prisutnost nosi cjelokupnu emotivnu i značenjsku dinamiku.
Posebna vrijednost ove predstave očituje se u načinu na koji Dubrovnik postaje aktivni sudionik izvedbe – ne kao kulisa, već kao ranjeni grad i živi prostor sjećanja koji oblikuje likove i njihove sudbine. Grad se dramaturški uspostavlja kao paralelna memorijska struktura u kojoj se osobna povijest prelama s kolektivnom.
Nagrada za glumačko ostvarenje Mirej Stanić – Mirej Stanić nagrađuje se za iznimno glumačko ostvarenje u predstavi “Kuća je velika, ne može se ona nosit” u kojem ostvaruje snažnu, precizno oblikovanu i duboko proživljenu scensku interpretaciju.
S izvanrednim osjećajem za ritam i unutarnju dinamiku lika, Stanić gradi slojevitu figuru čija se unutarnja napetost razotkriva postupno, kroz pažljivo doziranu ekspresiju i sigurnu kontrolu glumačkih sredstava. Njezina igra odlikuje se iznimnom jasnoćom, emocionalnom sugestivnosti i sposobnošću da svojom umjetničkom zrelosti istodobno obuhvati intimni i širi društveni kontekst dramske situacije.
Unutar ansambla, Mirej Stanić ostvaruje izrazito fokusiranu i magnetsku scensku prisutnost, pri čemu suptilnim pomacima i preciznim gradacijama oblikuje lik koji snažno komunicira s publikom i ostaje trajno upisan u njezino iskustvo.
Nagrada za dramaturgiju predstave – Svojom fokusiranom i suptilno vođenom dramaturškom linijom Dorotea Šušak i Romano Nikolić iz radnog materijala koji je nastajao u bliskoj autorskoj suradnji s glumačkim ansamblom koji čine Mirej Stanić, Edi Jertec, Jasna Jukić, Angela Bulum, Nika Matušić, Nikola Radoš i Dorian Vicić oblikuju izvanredan dramski tekst koji proizlazi iz kolektivnog izvedbenog procesa, a istodobno zadržava jasnoću, koherenciju i snažan emotivni naboj.
Dramaturgija iznimne senzibilnosti uspostavlja slojevitu, ali čitku strukturu u kojoj se osobna i kolektivna memorija isprepliću kroz precizno vođene dramske situacije. Iskustvo demencije i teme sjećanja i zaborava oblikovani su kao temeljna dramska linija, pri čemu autori grade suptilne i istinite odnose među likovima, u središte postavljajući obitelj i njezine lomove, napor i trajanja.
Za izniman dramaturški rad koji kroz kolektivno stvaralaštvo rezultira čvrstim, osjetljivim i izvedbeno potentnim dramskim tekstom Dorotei Šušak i Romanu Nikoliću dodjeljuje se nagrada za dramaturgiju festivala Marulićevi dani.
Nagrada za umjetničko ostvarenje: scenografija – Zdravki Ivandiji Kirigin nagrada se dodjeljuje za dvije scenografije koje promišljenim i pametnim odabirom sredstava oblikuju prostor kao nositelj značenja, pretvarajući ga u aktivni dramaturški element predstava.
U „Drvenim pticama“ scenografija artikulira zatvoren, turoban i zasićen prostor u kojem se materijaliziraju odnosi moći, šutnje i nasilja. Kroz jasno odabrane vizualne znakove i atmosferu, prostor prestaje biti kulisa i postaje konkretna slika društvene patologije.
U predstavi “Kuća je velika, ne može se ona nosit” scenografija se ostvaruje kroz jednako discipliniran, ali drugačije usmjeren postupak. Jednostavnim i suzdržanim sredstvima prostor kuće transformira se u metafizički prostor susreta i dodira života i smrti.
U oba rada Zdravke Ivandija Kirigin ostvaruje scenski prostor koji ne ilustrira radnju, nego je aktivno proizvodi. Scenografija tako postaje vidljiva struktura nevidljivih odnosa potvrđujući autoričin izuzetan doprinos suvremenom kazalištu.
