Iako se dojave pokazuju lažnima, osjećaj nesigurnosti, straha i panike kod djece potpuno je stvaran. Kontinuirane evakuacije, sirene i prisutnost policije u školskim dvorištima grubo narušavaju dječji osjećaj sigurnosti u prostoru koji bi, uz dom, trebao biti njihova najsigurnija okolina.
– Iako odrasli možda racionaliziraju situaciju znajući da je riječ o lažnim prijetnjama, dječji mozak procesira evakuaciju i prekid nastave kao izravnu opasnost po život. Neka djeca će reagirati povlačenjem, problemima sa snom ili odbijanjem odlaska u školu, dok će druga pokazivati znakove razdražljivosti i pada koncentracije. Zadatak nas odraslih je da im vratimo osjećaj kontrole i sigurnosti – rekao je Tomislav Ramljak, predsjednik Centra za nestalu i zlostavljanu djecu.
Kako bi pomogli roditeljima, skrbnicima i nastavnicima u prolasku kroz ovo krizno razdoblje, Centar za nestalu i zlostavljanu djecu izdvaja ključne smjernice za podršku djeci:
-
Budite prvi izvor informacija: Razgovarajte s djecom o onome što se događa prilagođeno njihovoj dobi. Objasnite im da su evakuacije mjera opreza i da sustav funkcionira kako bi ih zaštitio.
-
Ne umanjujte njihov strah: Izjave poput “Nemaš se čega bojati, to je samo šala” ne pomažu. Uvažite njihove emocije i potvrdite da je u redu osjećati se uplašeno u neobičnim situacijama.
-
Filtrirajte medijski sadržaj: Ograničite djeci, posebno mlađoj, izloženost senzacionalističkim vijestima i dramatičnim snimkama na društvenim mrežama koje dodatno potiču anksioznost.
-
Održavajte svakodnevnu rutinu: U trenucima neizvjesnosti, predvidljivost vraća mir. Nastojte zadržati uobičajeni ritam učenja, obroka i odmora.
-
Pazite na vlastite reakcije: Djeca prate kako se odrasli nose sa stresom. Zadržavanje smirenosti i racionalnog pristupa u obitelji izravno umiruje i dijete.
Centar za nestalu i zlostavljanu djecu oštro osuđuje lažne dojave o postavljenim eksplozivnim napravama u školama i drugim javnim prostorima, jer one nisu bezazlena „šala“, nego postupci koji izazivaju strah, prekidaju nastavu, opterećuju žurne službe i ostavljaju stvarne posljedice na djecu, roditelje i djelatnike škola. Apeliramo na roditelje i skrbnike da obrate pozornost na promjene u ponašanju djece te da potraže stručnu pomoć ako primijete da tjeskoba, strah ili odbijanje odlaska u školu traju dulje vrijeme i ometaju svakodnevno funkcioniranje djeteta.
