Nakon objave Dubrovačkog dnevnika o išaranom spomeniku poginuloj djeci u Domovinskom ratu, reagirala je Mare Lukšić, predsjednica Udruge civilnih žrtava rata Dubrovnik, koja je u Domovinskom ratu izgubila dijete. Njenu reakciju prenosimo u cijelosti.
“Kao majka koja je u Domovinskom ratu izgubila svoje dijete, na vijest da je spomenik poginuloj djeci išaran kredom ne mogu ostati ravnodušna. Možda će netko reći da je to samo kreda, da su to učinila djeca i da nisu znala što rade. Možda je doista tako, ali ono što mene boli puno je dublje od tragova krede na spomeniku. Mi, roditelji koji smo izgubili svoju djecu, ne gledamo takva mjesta kao običan spomenik. U njima su naše suze, naša bol, naše neizgovorene riječi i ljubav koja nikada neće prestati u odnosu na našu stradalu djecu.
Zato ono što nekome izgleda kao bezazlena dječja igra nama može otvoriti ranu koja nikada nije do kraja zacijelila. Ne, nisu djeca kriva ako ih nitko nije naučio što takva mjesta znače. Djeca tek uče razlikovati dobro od lošega, razumjeti tuđu bol i poštovati ono što je drugima sveto. Upravo zato odgovornost je na nama odraslima, roditeljima, učiteljima i cijelom društvu. Trebamo ih naučiti da sloboda koju danas imaju nije došla sama od sebe. Da je naše društvo i naš Grad prošlo kroz strašnu tragediju, da su mnoga djeca platila životom nešto što nikada nisu mogla razumjeti ni zaustaviti i da se prema mjestima koja čuvaju uspomenu na njihovu sudbinu moramo odnositi s poštovanjem.
I zato, molim vas, razgovarajmo s djecom. Ne vikom, ne osudom, nego istinom, razumijevanjem i ljubavlju. Naučimo ih da se pred uspomenom na izgubljene dječje živote zastane, da se glava sagne i da se srce otvori, a ne šara kredom!”, poručila je Mare Lukšić.
