No, ta tamna pošast koja se nadvila nad Dubrovnikom sve do Bratoševe smrti, nije razdvojila dvojicu prijatelja jer su zajedno pripremali obranu Dubrovnika i postali bliski suradnici. Uz Rudija Butkovića, Marin Krile bio je najbliži Bratošev suradnik. Krile je osoba koja je neizmjerno doprinijela pripremi obrane Dubrovnika, a svoju priču i sjećanje na Miljenka Bratoša pristao je podijeliti s ekipom Dubrovačkog dnevnika, po prvi put u 35 godina. U svemu tome je i posebno skroman. Kao da je sve to bilo nešto prirodno, što se podrazumijeva. Kao da nisu stvarali pretpostavke za ostvarenje stoljetnog sna o samostalnosti.
VOLJELI SU HRVATSKU I DUBROVNIK
U svojim sjećanjima, vraća se na sam početak. Na upoznavanje s Miljenkom Bratošem.
„Upoznali smo se još u srednjoj, Pomorskoj školi. Četiri smo godine išli u isti razred i intenzivno smo se družili. Živio sam u velikoj kući u Lapadu, i kako je tu bilo puno mjesta, vazda smo u mene činili zabave. Izlazili smo u Grad, uglavnom smo to bili Miljenko, moj rođak, naš prijatelj Martin Žeravica i ja“, prisjeća se Krile. Kako kaže, voljeli su Hrvatsku, Dubrovnik i bili su žestoki Dinamovci. Rado su išli i na utakmice Dinama. Krile se prisjeća kako su kao prvi navijači išli gledati omiljeni klub, tučnjave ih nisu zanimale.
PRIJATELJI KOJI SU POSTALI FAMILIJA
Kasnije su se obojica ukrcali na brod. Krile je 11 godina navegavao na brodovima Atlantske plovidbe, nakon čega se zaposlio u samoj firmi te je radio s kompjuterima. Međutim, osim toga što su bili prijatelji, život ih je spojio i na još jednoj razini. Naime, Miljenko Bratoš se zaljubio u Krilinu sestru Marinu te su se naposljetku i vjenčali.
„Miljenko se iskrcao u Južnoj Africi dok je navegavao. Tamo je bio godinu, dvije dana. Odlučio se vratiti u Dubrovnik, javio se našoj ambasadi, no rečeno mu je da prvo mora u vojsku. Onda se vratio, bio u vojsci itd“, kaže Krile dodavši kako se tijekom svog boravka u Južnoj Africi svo vrijeme dopisivao sa svojom Marinom, a po njegovom povratku su se i vjenčali.
„Svaki put kad bi došlo pismo iz Južne Afrike, mi smo se zafrkavali kako treba vidjeti ima li u kuverti dijamanata. Nakon toga su se vjenčali i dobili dvoje predivne djece…“, ponosno govori Krile, a onda sjetno dodaje – a onda je počeo onaj vražji rat…
‘NIJE BILO PUNO OPREME, ALI JE BILO PUNO HRABROSTI’
U Dubrovnik je rat stigao s prvim danom listopada. Za Miljenka Bratoša i ekipu okupljenu oko njega, on je krenuo još u ljeto 1990. godine, kad su počeli pripremati obranu. Radili su to dok su još lokalni i državni čelnici uvjeravali kako rata neće biti, i tako deboto do samog napada na Grad. Među ljudima koji supripremali obranu Dubrovnika bio je i Marin Krile koji je bio predsjednik dubrovačke Civilne zaštite.
„Izabrana je nova vlast. Predsjednik Izvršnog vijeća Željko Šikić je poznavao Miljenka još iz škole. Znao je kakav je i kakva su njegova uvjerenja, koliko je bio za Hrvatsku. Zvali su i mene da im se priključim, preko Miljenka i odmah sam pristao. Sastajali bismo se i planirali što ćemo i kako učiniti“, kaže Krile.
Kako je Miljenkov otac rodom iz Dubrovačkog primorja, u Čepikuće su dopremali hranu i ostale potrepštine koje bi poslužile u slučaju rata. Nabavili su i prvi gliser ‘Sveti Vlaho’ kojeg su opremili i koji je bio prvi brod Odreda naoružanih brodova. Također, Krile je preko Atlantske plovidbe pomogao nabaviti opremu koja je u ratnom vremenu služila tadašnjem Centru za obavješćivanje. Veliki naglasak su stavljali i na protupožarnu zaštitu, a 1990. godina je zapamćena po katastrofalnim požarima na dubrovačkom području, tražila su se i skloništa koja su bila neopremljena…
Ova hrabra ekipa je s minimalnim uvjetima činila čudo, a to je čudo bilo baza uspješne obrane protiv jedne od najmoćnijih europskih vojnih sila.
„Nije bilo puno opreme, ali je bilo puno hrabrosti među nama“, izjavio je Krile. No, jednu od najvećih prepreka predstavljala je nabava oružja. I Krile, kao i ostali sugovornici u ovom specijalu, slaže se kako je bilo velikih problema kad je riječ o naoružanju. „Ovdje su dolazili Imoćani s dva kamiona oružja. Zaustavljeni su u Neumu i rečeno je da im treba dati 600 tisuća maraka i da tek onda mogu proći s pola tog oružja. Bez toga nisu htjeli puštati. Ljudi su se samo vratili nazad. Ne znam zašto se to događalo“, kaže Krile.
Na naše pitanje je li bilo onih kojima je smetalo tadašnje naoružavanje Dubrovnika u slučaju napada i je li bilo prijetnji, Krile odgovara kako se govorilo kako ‘Miljenko ima svoju vojsku’ i kako je bilo i prijetnji.
‘MORAM VIDJETI SVOJE MOMKE’
No, Bratoš se nije bojao. Kad je krenuo rat, nije se skrivao. Išao je po bojišnicama, obilazio je teren i vojnike.
„Počeo je napad, odmah je s momcima pošao na Osojnik. Sedam dana je bio u nekom podrumu, pucali su po njima… Pitao sam ga, je li baš on morao ići gore, kazao mi je da je morao vidjeti svoje momke“, prisjeća se Krile.
Uslijedili su najteži dani u dubrovačkoj novijoj povijesti. Najteži za Bratoša. Najteži za Dubrovnik. Najteži za Dubrovčane. Najteži i za Krilu koji je s obitelji živio u Mokošici, a svoj je dom bio primoran napustiti.
„Jako teško mi je bilo kad su krenuli bombardirati Mokošicu. Gledao sam kanačolom veliku četu koja se spuštala s Osojnika prema Mokošici. Brzo sam pošao u Mokošicu, izvukao obitelj, a sve ostalo sam tamo ostavio“, kaže Krile.
POSLJEDNJI SUSRET
Posljednji put je Bratoša vidio dan prije no što je smrtno stradao, u hotelu Kompas.
„Došao je s jednim vojnikom, pitali su ima li što za popiti. Ja nisam pio, oni su popili, dokasno su tu bili… Kazao je kako ćemo izdržati sve ovo, kako će Grad izdržati. Sutradan je stradao…“, prisjeća se Krile. Pitali smo ga i za noć kad je Bratoš smrtno stradao.
„Tu večer je bio sastanak u podrumu hotela Zagreb gdje je bilo Zapovjedništvo obrane. Došao je ultimatum JNA, bila je priča hoćemo li se predati, nećemo… Neki su govorili ‘da’, Nojko Marinović je rekao ‘ne’ i da će on tu ostati, ma što bilo. Njegov stav je podržavao i Miljenko“, izjavio je Krile.
Bratoš je bio domoljub, lokal-patriot, vizionar. Krile kaže kako ga nije zanimala politika ni osobni probitak.
„Rekao mi je – ajmo ovo odraditi pa idemo navegati!“, prisjeća se Krile. Upravo taj momenat navodi kao svoju najljepšu uspomenu koja ga veže uz Miljenka Bratoša. Ta naizgled obična rečenica, zapravo je puno toga predstavljala. Predstavljala je opis Bratoša kao osobe koju nisu interesirali partikularni interesi ni osobni probitak. Htio je pomoći u stvaranju jednog slobodnog Dubrovnika i slobodne zemlje, pa nastaviti gdje je stao. No, ta je rečenica predstavljala i nadu. Uvjerenje kako će uspjeti u svom cilju. I premda Bratoš nije dočekao svoj ponovni povratak na brod, sa svojim je prijateljima i suborcima ostvario nešto puno više. Osigurao je Dubrovniku i njegovim sugrađanima da navegaju. Mirnim morima. U miru i slobodi.
Ivona Butjer Mratinović, Lucija Komaić
Nastavlja se…
– Jadran Delaš, zamjenik Miljenka Bratoša: Bio je domoljub, vizionar i izrazito hrabar čovjek, i danas bih za njega sve napravio isto (5. dio)
– INTERVJU, RUDI BUTKOVIĆ: Oružje je slabo dolazilo do Dubrovnika, davali su nam 10 dana, a nismo pali nikad (4. dio)
– Centar za obavješćivanje je modernim sustavom potukao neprijatelja, Miljenko Bratoš zaslužan je za osnivanje njihove prve postrojbe i legendarni ONB (3.dio)
– OSNIVANJE ZNG-A U DUBROVNIKU Bratoš je okupio prve dragovoljce, bili su dobro organizirani, ali nije bilo oružja… (2.dio)
– Miljenko Bratoš – heroj, vizionar, domoljub i nezaobilazno ime u pripremama Dubrovnika za obranu (1.dio)
– OBJAVA SPECIJALA POVODOM 35. OBLJETNICE Miljenko Bratoš – jedan od najvažnijih ljudi u pripremama Dubrovnika za rat
