„Onaj tko zna plivati, i pored fundavanja pliva naprijed“. Misao je to Miljenka Bratoša, heroja i vizionara, ključne figure u pripremama za obranu i rat na dubrovačkom području tijekom 1991. godine. S funkcije sekretara Sekretarijata za narodnu obranu, člana Izvršnog vijeća i člana Kriznog štaba općine Dubrovnik, svojim je zaslugama dao nemjerljiv doprinos u turbulentnim mjesecima priprema za ratnu agresiju koja je uslijedila. Bio je jedan od onih koji su vidjeli kako će Dubrovniku zaprijetiti ‘’fundavanje’’.
Od prvog do posljednjeg dana, radio je na svim područjima na kojima je mogao dati svoj doprinos da te najteže dane svoje novije povijesti, Dubrovnik dočeka spreman i zapliva naprijed. Ratna priča Miljenka Bratoša ujedno je i istina o Dubrovniku 1991. koji je bio možda i bolje organiziran i pripremljen za rat od same države, a sve se počelo zahuktavati puno prije 1. listopada. Svojevrsna je nepravda što se o tom periodu, a time i životnom djelu Miljenka Bratoša, možda i ne govori u javnom prostoru onoliko koliko bi trebalo, a Nagrada Grada Dubrovnika za životno djelo, bio je dobar povod za prisjetiti se svih tih aktivnosti jednoga od najzaslužnijih ljudi u prijeratnim pripremama.
OD POSTROJBI DO PROIZVODNJE ORUŽJA
Miljenko Bratoš inicirao je osnivanje Stožera za obrambene pripreme, organizaciju postrojbi motrenja pograničnih područja u okviru Centra za obavješćivanje, uspostavu radio, žičnih i satelitskih veza te obavještajnog i prislušnog sustava, čime Grad nikada nije bio izoliran od ostatka Hrvatske i svijeta. Organizirao je dolazak prvih postrojbi ZNG-a u Dubrovnik, inicirao osnivanje pješačkih i dragovoljačkih postrojbi, jačao funkciju Centra za obavješćivanje, radarske službe za nadzor akvatorija, popunu pričuvnog sastava MUP-a, nabavu naoružanja i streljiva, Civilnu zaštitu te mobilizaciju. Posebno se istaknuo i u logističkim pripremama poput osiguravanja skloništa, hrane, vode, agregata i zaliha krvi za stanovništvo. Na njegovu inicijativu organizirano je vađenje neeksplodiranih minsko-eksplozivnih sredstava iz dubrovačkog podmorja, koja su potom korištena za izradu improviziranih bombi za obranu Grada. U rujnu 1991. bio je među osnivačima Odreda naoružanih brodova, koji su opkoljenom Dubrovniku omogućavali opskrbu i vezu s ostatkom zemlje.
U svim ovim pripremama organizacije obrane, Bratoš je odigrao ključnu ulogu. Da nije bilo te organizacije, da nije bilo ljudi koji su motrili, bili oprezni, koji su se aktivno pripremali na ono najgore, ne kao pesimisti, nego iz velike ljubavi prema Gradu u kojoj ništa nisu htjeli prepustiti slučaju, napadnuti Dubrovnik možda ne bi bio i ostao nepokoreni grad.
Pripadnici postrojbe osiguranja COB-a, svibanj 1992. (foto – MDRD)
NAJTEŽE JE BITI ‘GENERAL’ PRIJE BITKE, POSEBNO ONE BITKE ZA KOJU GOVORE DA JE NEĆE BITI
Kažu kako je lako biti general poslije bitke. Tijekom bitke puno teže, a prije same bitke, vjerojatno i najteže. A posebno je bilo teško pripremati obranu na području koje je tada još uvijek bilo sastavni dio Jugoslavije i kad su, i oružje, i obrana bili pod direktivom vojske tadašnje države koja je, pod kontrolom Republike Srbije i potpomognuta srpskim paravojnim jedinicama, naposljetku i napala Dubrovnik. Neovisnost Hrvatske izglasana je 25. lipnja, a konačni raskid svih državnopravnih veza potvrđen je 8. listopada 1991. godine. Napori Miljenka Bratoša i njegovih kolega i suradnika, počeli su mjesecima prije toga. Kako navodi povjesničarka i ravnateljica Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik,Varina Jurica Turk, nepouzdanost višeg zapovjednog dijela Teritorijalne obrane vezanog uz Beograd i JNA, kao i njeno razoružanje, bili su razlog radi kojeg je teret obrane Republike Hrvatske preuzelo Ministarstvo unutarnjih poslova i policija te općinski sekretarijati za narodnu obranu. Bratoš je s uskim krugom suradnika bio jedan od rijetkih koji je provodio opsežne pripreme za očekivanu velikosrpsku agresiju. Ono što je također bila velika prepreka jest to što se tim obrambenim pripremama snažno opirao dio tadašnjeg općinskog i državnog čelništva. I inače je tada vladala klima kako nitko neće napasti Dubrovnik – grad iznimne vrijednosti i ljepote, pod zaštitom UNESCO-a. Stoga je Bratoševa vizija, koja se nažalost naposljetku obistinila, nailazila na nerazumijevanje.
EKIPIRANJE DUBROVAČKOG ‘ŽIVČANOG SUSTAVA’ TIJEKOM RATA
Međutim, Bratoš se nije dao obeshrabriti. Vjerujući kako bi do rata ipak moglo doći, već krajem siječnja 1991. godine osniva Stožer za obrambene pripreme dubrovačkog područja. Njegovi članovi u bili: Aljoša Nikolić, Rudi Butković, Jadran Delaš, Marin Krile i sam Bratoš. Dok je većina tvrdila suprotno, stalno je opremao i ekipirao dubrovački Centar za obavješćivanje, ‘živčani sustav’ dubrovačkog područja prije i tijekom Domovinskog rata. COB je prije i tijekom rata postao ključna točka protoka informacija, uzbunjivanja, prikupljanja podataka o neprijateljskom kretanju i informacijama. Bratoš je već u ožujku 1991. godine, temeljem uputa od tadašnjeg ministra obrane, generala Martina Špegelja, pri COB-u organizirao postrojbe za motrenje graničnih područja. Cilj je bio otkriti sve oblike neprijateljskog djelovanja protiv RH. Također, formirana je i postrojba osiguranja COB-a koja je pred sami početak agresije brojala oko 70 pripadnika. U ime Stožera njen je osnivač bio Rudi Butković, a organizaciji obrane početkom 1991. godine pridružuju se dubrovačka Policijska uprava s načelnikom Đurom Kordom te, u drugoj polovici godine, i Stožer teritorijalne obrane s načelnikom Željkom Pavlovićem.
DUBROVČANI SU BILI SPREMNI BRANITI SVOJ GRAD
Podatak koji definitivno nema svoje zasluženo mjesto u javnosti, a iznimno je važan, je i to što je upravo u Dubrovniku bilo sjedište 2. bojne legendarne 4. brigade Zbora narodne garde koja je osnovana 1. lipnja 1991. godine u Vili Rašica. Druga bojna 4. brigade Zbora narodne garde u svom je sastavu imala dvije satnije u Dubrovniku i jednu u Metkoviću, a prvi zapovjednik joj je bio Mato Ledinić te je posebno ojačala nakon što su u njen sastav ušli pripadnici specijalnih postrojbi MUP-a koji su uspješno završili obuku u Kumrovcu i Puli. Kako pišu povjesničari Varina Jurica Turk i Mišo Đuraš, dubrovačka djelatna bojna je formirana zahvaljujući prvenstveno organizatorskim sposobnostima Miljenka Bratoša, koji je tijekom svibnja okupio 70-ak dragovoljaca s dubrovačkog područja.
Kako navodi Jurica Turk, upravo je odlučujuću važnost za obranu i daljnji razvoj Hrvatske vojske imalo osnivanje Zbora narodne garde pri MUP-u, što se dogodilo u travnju 1991. godine. Uslijedio je tajni sastanak u vili Dalmacija u Splitu, kojem je nazočio i Miljenko Bratoš kao sekretar, na kojem je osnovana legendarna 4. gardijska brigada. Jurica Turk podsjeća kako su je, uz već spomenutu dubrovačku, činile i bojne iz Splita, Imotskog, Šibenika i Zadra, a ti su gradovi određeni kao sjedišta po jedne pričuvne brigade ZNG-a.
‘’PRIHVATILI SU SVOJU BOJNU ZAHVALJUJUĆI NJEMU’’
O ovim danima svjedočio je i prvi zapovjednik 4. gardijske brigade, Ivo Jelić, pa je u svojoj knjizi ‘Čovjek i rat’, pisao kako je upravo Dubrovačka bojna, sa 140 pripadnika u Gradu i još 120 u Metkoviću, u tim prvim ratnim danima bila najkompletnija u ljudstvu i oružju. „Tijekom višekratnih obilazaka ove postrojbe, znajući da dubrovačko područje ima najteži operativno taktički položaj, Jelić joj je posvetio posebnu pažnju te je imao priliku vidjeti njen brzi razvoj i visoku razinu osposobljenosti za skora bojna djelovanja. Pored toga, u Dubrovnik je uputio grupu pripadnika postrojbi za posebne namjene MUP-a RH“, navodi Jurica Turk. U svojim sjećanjima, Jelić ističe kako su Dubrovčani svesrdno prihvatili svoju bojnu zahvaljujući upravo Miljenku Bratošu. „Jelić je Bratoša opisao kao čovjeka silne energije i velikog domoljuba, koji je bio čitav predan svom Dubrovniku, što je u čudnim okolnostima platio i životom“, navodi Jurica Turk. Iako već tijekom lipnja dubrovačka postrojba ZNG izlazi iz sastava 4. brigade ZNG, Jurica Turk ističe bolan i ‘brzi zaborav povijesnih činjenica’ o ovoj, kao i ostalim prvim dubrovačkim postrojbama, koje su bile presudne za kasniju uspješnu herojsku obranu Grada 1991. godine. Upravo zbog ispravljanja takve svojevrsne nepravde, o povijesnim činjenicama treba neprestano pisati istinu. U ovom slučaju to treba raditi zbog svih dubrovačkih branitelja, ali i svih onih drugih ljudi koji su na bilo koji način sudjelovali u obrani Dubrovnika, a posebno i zbog Miljenka Bratoša i njegovih najbližih suradnika te prvih postrojbi u čijem formiranju su sudjelovali.
ZAČETCI OBRANE
Tijekom ljeta 1991. godine Bratoš organizira prve pješačke postrojbe pri COB-u, radarsku službu motrenja akvatorija, dragovoljačke postave, popunu pričuvnog sastava MUP-a, nabavu oružja i streljiva, Civilnu zaštitu i mobilizaciju. Bio je i član tadašnjeg općinskog Kriznog štaba u kojega je imenovan u rujnu 1991. godine. S ciljem obrane legitimne vlasti, naroda i države od velikosrpske agresije pod zapovijedanjem Svestranačkog vijeća od travnja 1991., u skladu s uputom iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske od 16. ožujka 1991., ustrojavaju se većinom nenaoružane postrojbe Narodne zaštite i na cjelokupnom dubrovačkom području. Zahvaljujući sačuvanoj kompletnoj dokumentaciji, osnivanje ovih postrojbi najbolje možemo pratiti u Župi dubrovačkoj, gdje je zbog prijetnji dijela srpskog stanovništva, koje je postavljalo mitraljeska gnijezda u Kuparima, Miljenko Bratoš osnovao tajni vod od 20- ak ljudi, naoružanih s 12 pušaka.
Nedugo nakon toga se na području Župe formirao i Međustranački odbor Narodne zaštite koji je brojio 16 članova, a zadaća mu je bila tajni upis dragovoljaca u odred Narodne zaštite. Uz potporu SNO Dubrovnik, do početka srpnja upisano je preko 700 dragovoljaca koji su se formirali u 24 voda što je dovelo i do osnivanja Stožera obrane Župe dubrovačke.
SLAVNI ODRED NAORUŽANIH BRODOVA
Kao ključna figura u organizaciji obrane Dubrovnika, Bratoš je ozbiljno promišljao i o prijetnjama koje bi mogle doći s mora. Čim je prvi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice Sveto Letica stupio na tu dužnost, Bratoš mu je uputio zahtjev za formiranjem flotile brzih naoružanih plovila za obranu obalnog područja južnog Jadrana. Promišljanje o opasnostima s mora rezultiralo je formiranjem legendarnog Odreda naoružanih brodova. Pa ako je Centar za obavješćivanje bio ‘živčani sustav’ Dubrovnika tijekom predratnog i ratnog razdoblja, onda je ONB definitivno bio njegova ‘žila kucavica’. Odred naoružanih brodova je, dragovoljna postrojba koja je označavala jedan od najvažnijih čimbenika uspješne obrane Dubrovnika zahvaljujući tome što je probijala pomorsku blokadu, ali i uspostavljala morski koridor dopremanja hrane, lijekova, streljiva, plina i svega onoga što je bilo neophodno u cilju što veće normalizacije života u ratnom gradu pa je stoga njihov doprinos u obrani tada izmučenog Dubrovnika i njegovih stanovnika nemjerljiv.
Ekipa Odreda je također prevozila branitelje i ranjenike, a njen je osnivač i ratni zapovjednik bio pukovnik Aljoša Nikolić. Uz njega, Odred naoružanih brodova su osnovali Miljenko Bratoš i Rudi Butković. Već u prvim ratnim danima, Odred je pokazao ogroman značaj, posebno nakon 4. listopada 1991. godine kad je agresorska vojska zauzela Slano i u potpunosti okružila i izolirala Dubrovnik.
TRAŽILI ZAOSTALE MINE IZ PODMORJA
Kako u svojim djelima navode Jurica Turk i Đuraš, zanimljivo je i to kako je početkom kolovoza 1991. godine intenzivirana već ranije osmišljena akcija vađenja zaostalih mina iz podmorja oko Grada koje bi poslužile dubrovačkoj obrani u slučaju napada. Uz Bratoša, veliku su ulogu i u tom pothvatu imali Nikolić i Butković. Kako objašnjavaju Jurica Turk i Đuraš, te su se neeksplodirane mine koristile za izradu minsko-eksplozivnih sredstava u poduzeću TUP, a najpoznatiji ‘proizvod’ bila je tzv. ‘televizija’. Bila je to ručno izrađena mina usmjerenog djelovanja i velike razorne moći.
Eksplozivna naprava ‘televizija’
„Zahvaljujući suradnji s policijom, HPT TKC, Atlasom, Atlantskom plovidbom, TUP-om i drugima, pogotovo nakon općeg vojnog napada 1. listopada 1991. godine, pokazala se sva vrijednost provedenih priprema. Postrojbe koje su osnovane, ujedno su bile ključne za održanje herojske obrane Dubrovnika i očuvanje njegove slobode i ljudskih života“, ocjenjuje Jurica Turk. No, Bratoš nije razmišljao ‘samo’ o naoružanju. Sa svojim najbližim suradnicima Rudijem Bukovićem, Aljošom Nikolićem, Marinom Krilom i Jadranom Delašom, mjesecima prije napada na Dubrovnik pripremao je skloništa, vodu, hranu, zalihe krvi, agregate…
MJESECIMA RANIJE RAZMIŠLJAO KAKO ODRŽATI VEZE SA ZAGREBOM I SVIJETOM
Percepciju o vrijednosti Centra za obavješćivanje, koji je spadao pod nadležnost Sekretarijata čiji je Bratoš bio čelnik, imala je i agresorska vojska koja je u prvim danima napada raketirala telekomunikacijsko čvorište na Srđu, a ubrzo su zrakoplovi JNA napali i sam Centar. Cilj je bio uvesti potpunu informacijsku blokadu Grada. No, kako navodi Jurica Turk, upravo Bratoševom zaslugom od MORH-a je nabavljen prvi satelitski telefonski komplet, a nedugo potom preko Atlantske plovidbe i drugi, zbog čega Dubrovnik ni u kom trenutku nije izgubio vezu sa Zagrebom i svijetom.
I sam Bratoš dobro je znao koliko su važne te informacijske veze, o čemu svjedoče dopisi koje je upućivao nadležnima, i to mjesecima prije nego što je napad na Dubrovnik uopće počeo. Tako se još u veljači 1991. godine kao sekretar obratio Ministarstvu obrane gdje je obavijestio kako bi se, u slučaju sabotiranja standardnih komunikacijskih veza, komunikacija između Dubrovnika i Zagreba mogla održavati radijskom vezom.
„Centar Dubrovnik raspolaže stanicom ‘hagenuk’, na našu stanicu priključen je još dalekopisač pa se može komunicirati pismeno i usmeno“, stoji u Bratoševom dopisu u kojem traži hitno ugovaranje frekvencije komuniciranja, vremena i načina te probu sustava, kao i ispostavu već plaćenih motorola. Također, prije samog ljeta je od Nikole Čića Obuljena, kasnije gradonačelnika Dubrovnika, tražio priključak nove teletekst i telefaks linije u odmaralištu Rašica, uz molbu da brojeve drži u strogoj tajnosti.
Brzi brodovi ONB-a, foto – Darko Vrbica, MDRD
SPRIJEČIO DALJNJE MOBILIZACIJE U SASTAV JNA
Sve su to interesantne crtice po kojima bi se dao snimiti i film koji bi govorio o hrabrosti i genijalnosti ekipe predvođene Miljenkom Bratošem. Njih nipošto na manjka, a jedna od njih je i kad je, u dramatičnim okolnostima u ljeto 1991. godine, JNA pokušala mobilizirati čak 3 500 Dubrovčana koje su pozvali u rezervni sastav. Ovu je informaciju na sjednici triju vijeća Općinske skupštine Dubrovnik tada iznio upravo Miljenko Bratoš koji je napravio sve da se taj plan ne ostvari. Bratoš je tada vijećnicima objasnio kako je pokušaj predstavnika JNA na vrijeme spriječen, dodavši kako je očiti cilj bio isprazniti grad od borbeno sposobnog stanovništva kako bi se time dodatno oslabila njegova obrana uoči sve intenzivnijih prijetnji. Ujedno je uputio i javni apel građanima kojim ih je pozvao na ignoriranje poziva u rezervu, ako ga nisu osobno zaprimili i ako ga nije potpisao nadležni općinski sekretar.
VELIKI DOMOLJUB I IZNIMNO OBRAZOVANA OSOBA
Prije nego što je svoje znanje i sposobnost pružio na raspolaganje Dubrovniku i poslovima priprema obrane, Bratoš je godinama navegavao na stranim brodovima. Bio je kapo makine, a jedno je vrijeme proveo i u Južnoj Africi. Bio je izrazito obrazovan i načitan čovjek, koji se uvijek dodatno usavršavao. Bio je veliki domoljub, sanjao je slobodnu Hrvatsku, a Dubrovnik mu je, kao pravom lokal patriotu, uvijek bio grad s velikim G. Na funkciju Sekretara za narodnu obranu došao je na poziv tadašnjeg predsjednika Izvršnog vijeća, Željka Šikića. On je u svojim dnevničkim zapisima, koji su kasnije objavljeni pod naslovom ‘Prinos hrvatskoj dobrobiti’, naveo kako je odabir sekretara za narodnu obranu za njega osobno bilo najvažnije pitanje. Za Bratoša je pritom naveo kako mu je Hrvatska oduvijek bila na srcu i kako je osoba koja je temeljem svog dotadašnjeg rada i iskustva znala što su rad i red. Kako je napisao, Bratoš je pristao preuzeti funkciju kroz svega nekoliko minuta.
UVIJEK ZA AKCIJE I RJEŠENJA
Kad bi se vratio s broda, Miljenko Bratoš najviše je uživao u obiteljskim trenucima koji su mu, nakon mjeseci plovidbe, vraćali osjećaj mira i pripadnosti. Supruga Marina i njihovo dvoje djece, Mara i Hrvoje, bili su njegovo sigurno utočište i najveća radost. Često bi zajedno zaplovili barkom, dijeleći tišinu mora, smijeh i male obiteljske rituale koji se pamte cijeli život. Bio je ekološki osviješten i u mnogočemu ispred svoga vremena. S prijateljima, susjedima i djecom iz susjedstva znao bi krenuti u šetnju na Srđ, a takvi izleti nerijetko bi završavali sadnjom novog stabla.
Vjerovao je da se ljubav prema Gradu ne pokazuje samo riječima, nego brigom i djelima. Ostaviti nešto iza sebe, makar i u obliku mladog stabla, za njega je očito imalo dubok smisao. Nije bio čovjek koji čeka da netko drugi riješi problem. Ako bi, po povratku s mora, primijetio oštećenje na fasadi zgrade u kojoj su živjeli, bez puno riječi, uzeo bi alat i materijal te to sam popravio i opiturao. Uvijek je, očito, birao inicijativu umjesto oklijevanja, rješenje umjesto prigovaranja, djelovanje umjesto pasivnosti. Sve je te vrline Miljenko Bratoš vješto primjenjivao i u pripremama za obranu Grada, od prvog do posljednjeg dana. Ostao je vjeran sebi. Čovjek koji ne stoji po strani, nego preuzima odgovornost onda kada je najpotrebnije.
PRERANI ODLAZAK
Listopad 1991. godine u kolektivnom sjećanju ostat će mjesec koji je donio sve ono čega su se svi pribojavali, pa i oni koji su bili uvjereni da do toga neće doći. Uz sve navedene uspjehe u pripremama, nabava oružja nije tekla jednako dobro. Bilo je neuspješnih inicijativa poput akcije ‘’Male bare’’ kad su Bratoševi suradnici spriječeni u namjeri nabavke oružja za Dubrovnik iz skladišta u Pločama, a to je oružje većinom završilo negdje drugdje. Bilo je još sličnih situacija u kojima se stvari na terenu nisu odvijale onako kako je trebalo, kako je i sam Bratoš priželjkivao i na čemu je radio, ali tako je ispalo, Dubrovnik jednostavno nije uspio dobiti dovoljno oružja za obraniti se od agresora.
Bratoš je zbog toga bio iznimno razočaran i, sudeći prema izjavama brojnih ljudi koji su ga tada sreli, to nije krio. Ubrzo je Grad opkoljen, bez struje i vode, ali unatoč svemu tome, ostao je nepokoreni Grad. Srce onih koji su ga branili i čuvali, koji su se za sve to ranije pripremali, bilo je jače od oružjem nadmoćnijeg neprijatelja. Sjećanja na taj dubrovački listopad i teške mjesece koji su uslijedili, nemoguće je odvojiti od onog najbolnijeg, od sjećanja na gubitak ljudskih života. I Miljenko Bratoš jedan je od njih. Tog tužnog 25. listopada 1991. je ubijen, a ta je tragedija ostala praćena brojnim pitanjima koja ni nakon tri desetljeća nisu potpuno utihnula. Sukladno izjavama dva svjedoka u službenim izvorima, vojnik na straži je navodno pucao zbog toga što se Bratoš nije zaustavio na kontrolnom punktu.
Bili su to teški dani. Iste je večeri stigao Ultimatum neprijateljske JNA s nekoliko točaka od kojih je zadnja bila Zahtjev za predajom svih podataka, dokumentacije i resursa Sekretarijata za narodnu obranu odnosno svega onoga što su Bratoš i njegovi suradnici mjesecima ranije radili. Nekoliko dana ranije, i sam je Bratoš uputio značajan brzojav iz Dubrovnika za Zagreb, u kojem nije krio razočarenje nedostatkom oružja i nezadovoljstvo zbog svega onoga na što je upozoravao i na čemu je neumorno radio, no u nekim segmentima to možda nije naišlo na dovoljan odaziv i napor drugih kako bi bilo uspješno.
VRIJEDNO ŽIVOTNO DJELO
Zbog svojih iznimnih inicijativa, aktivnosti i predanosti pripremama za obranu Grada, Miljenko Bratoš posmrtno je odlikovan Redom bana Josipa Jelačića za osobite zasluge. U čast i za sjećanje, njegovo ime danas nosi i jedna ulica u Lapadu. I na kraju svega, 2026. godine Miljenku Bratošu posmrtno je dodijeljena i Nagrada za životno djelo. Njegove zasluge ogledaju se u datim priznanjima, no prvenstveno se ogledaju u spašenim životima i jednom slobodnom Gradu. Taj je Grad, kad su ga fundavali u napadima, boli, suzama i ranama, naposljetku ipak isplivao. Uspio je zahvaljujući onima koji su znali plivati i po fortunalima.
Ivona Butjer Mratinović, Lucija Komaić
Nastavlja se…
