„Jer koliko je tijelu potrebna hrana, toliko molitva čuva i hrani tvoju dušu“, zapisala je Paola di Rossa tj. sv. Marija Krucifiksa, utemeljiteljica Družbe sestara Službenica Milosrđa (Anćele). Ona je, dakle, dobro znala da dušu hrani molitva. Bankovni račun ima nešto drukčiji jelovnik, a njemu dobro dođe prodaja koje nekretnine na Pilama.
Naime, Službenice Milosrđa, dubrovačke Anćele, odlučile su prodati svoje udjele u nekadašnjem samostanu na jednoj od najvrjednijih dubrovačkih lokacija. Stanovi, poslovni prostor, dvorište, kvadrati, procjene, ponude i na kraju novac. Sve se to vrlo lako može staviti u tablicu. Jedino za društvenu vrijednost prostora nema posebne rubrike, a upravo je ona u cijeloj ovoj priči trebala biti najvažnija. Naime, u prostoru koji je prodan, bio je smješten dječji vrtić.
Sestre su u Dubrovnik došle 1853. godine, na Pilama otvorile kuću, upravljale sirotištem, a potom razvijale odgojne i obrazovne ustanove. Njihova povijest u ovom gradu nije počela procjenom vrijednosti četvornog metra, nego brigom za ljude i djecu. Djeca, dakle, nisu bila nekakav usputni korisnik nekretnine niti privremena smetnja u poslovnom planu, nego dio smisla zbog kojega je ta imovina kroz desetljeća imala posebnu vrijednost.
Zato je odluka da se prostor vrtića stavi na tržište moralno pogrešna. Nije presudno kojeg je dana potpisan kupoprodajni ugovor, kada je točno promijenjen vlasnik ni u kojem je trenutku vrtić ostao bez sigurnosti da će ondje nastaviti raditi. Meritum je jednostavniji od cijele zemljišnoknjižne dokumentacije: prostor koji desetljećima služi djeci nije trebalo prodavati i njegovu budućnost prepustiti tržišnoj računici.
Od zajednice koja se zove Službenice Milosrđa očekuje se upravo to. Od agencije za nekretnine očekuje se procjena, od investitora povrat ulaganja, a od redovničke zajednice ipak bi se smjelo očekivati da negdje između vlasničkog lista i ponude kupca postoji i savjest. Vlasnički list govori čime se smije raspolagati, ali ne govori što je ispravno učiniti. Kad bi uredna gruntovnica bila dovoljna za moralnu ispravnost svake odluke, etiku bi bilo najjednostavnije predavati na zemljišnoknjižnom odjelu.
Djeca, naravno, u takvom poslu nemaju naročitu pregovaračku snagu. Nemaju kapital, investicijski fond ni odvjetnički tim. Ne mogu ponuditi veću cijenu, obećati povrat ulaganja ni podići vrijednost projekta. Njihova se ponuda svodi na to da trebaju mjesto u kojem će provoditi dane dok roditelji rade. U ozbiljnom poslu s nekretninama takva ponuda možda ne izgleda naročito impresivno, ali u poslanju koje u imenu nosi riječ milosrđe, trebala bi biti sasvim dovoljna.
Posebnu ironiju cijeloj priči daje činjenica što je dio nekadašnjeg samostanskog kompleksa dobio sasvim novu, komercijalnu dimenziju. Ondje je predstavljen turistički smještaj Monasteroom, a u predstavljanju projekta govorilo se i o zatečenim molitvama i zavjetima kao inspiraciji za uređenje. Molitva je, eto, ipak ostala. Samo je dobila novu funkciju. Malo kamena, malo tišine, pokoji trag nekadašnje duhovnosti i eto autentičnog turističkog doživljaja. Odricanje postane dizajnerski motiv, skromnost estetski izbor, a samostanska prošlost dio priče koja lijepo izgleda na fotografijama soba.
Problem nije u tome što je netko uredio hotel ili turistički smještaj. Problem nastaje kada se duhovna i društvena povijest prostora sačuva kao dekor, dok se njegova prvotna svrha prema ljudima polako pretvara u fusnotu. Samostanska atmosfera nije isto što i milosrđe. Jedno se može prodati po noćenju, drugo se mora pokazati upravo onda kada se odlučuje što će biti s prostorom koji koriste djeca.
Pritom treba vrlo jasno reći i tko za ovu odluku nije odgovoran. Dubrovački biskup Roko Glasnović nije nadređeni Službenicama Milosrđa u smislu njihova unutarnjeg redovničkog upravljanja. One su družba papinskog prava, imaju vlastite poglavarice i vlastitu upravu, pa se njihove vlasničke odluke ne mogu jednostavno pripisivati Dubrovačkoj biskupiji niti dubrovačkom biskupu. Nije svaki crkveni ključ u biskupovu džepu.
Ta je činjenica tim zanimljivija jer je Dubrovačka biskupija već pokazala da se s Gradom može pronaći drukčiji model kada je riječ o djeci. Prostor bivšeg Biskupskog dvora i pripadajućeg dvorišta u Gospinom polju ustupljen je Gradu na dulje razdoblje upravo za vrtić i jaslice. Dakle, crkveni prostor može ostati crkveni, a istodobno služiti djeci. Za to ne treba nikakvo čudo, dovoljno je da postoji volja za dogovorom.
Upravo takvo rješenje trebalo je tražiti i na Pilama. Dugoročni najam, ugovor s Gradom, pravo korištenja ili bilo koji drugi model koji bi zaštitio namjenu prostora bio bi logičniji nastavak priče koja je gotovo dva stoljeća počivala na služenju drugima. Pravnih modela ima dovoljno kada postoji volja da prostor ostane djeci. Problem nastaje onda kada tržište postane brže, jednostavnije i privlačnije rješenje.
Službenicama Milosrđa pritom nije strano ni oslanjanje na lokalnu i regionalnu samoupravu kada je potrebno pomoći njihovim odgojnim ustanovama. I u tome nema ničega spornog. Javna zajednica treba pomagati ustanove koje rade važan društveni posao, osobito one koje skrbe o mladima. Ali taj odnos ne bi smio funkcionirati samo u jednom smjeru. Nije osobito uvjerljivo zazivati zajednicu kada treba financirati, pomoći i poduprijeti, a onda prvom idućom prigodom, kada se obiteljska srebrnina može pretvoriti u ozbiljan novac, zaključiti kako tržište ipak najbolje zna što s njom treba napraviti.
Kad treba pomoć, tu je zajednica. Kad treba prodati, tu je tržište. Kad treba financirati društvenu funkciju, zaziva se javni interes, a kada kvadrat na Pilama dobije dobru cijenu, privatni interes odjednom dobije mnogo jasniji glas. Milosrđe tako počinje djelovati kao usluga s prilično fleksibilnim radnim vremenom. Zato nakon svega ostaje pitanje koje se ne može zaobići: gdje će završiti novac od prodaje? U novi prostor za djecu, novi vrtić, učenički dom, skrb za stare i nemoćne, neku novu ustanovu ili projekt koji će Dubrovniku vratiti barem dio društvene vrijednosti nekretnine koja je pretvorena u novac? Ako takav plan postoji, onda ga treba jasno reći. Ne još jednom citirati sveticu niti govoriti o plemenitom poslanju, nego jednostavno objasniti što će se napraviti, gdje, za koga i s kojim ciljem.
Jer nije ovdje riječ o garsonijeri koju je neka časna sestra naslijedila od tete iz Njemačke. Riječ je o vrijednoj imovini redovničke zajednice čija je dubrovačka povijest neraskidivo vezana uz služenje drugima. Upravo zato potpuno je legitimno pitati što će zajednica dobiti zauzvrat i komu će od te prodaje biti bolje.
Od sestara nitko ne očekuje da žive od zraka. Samostani imaju račune, zgrade traže održavanje, ustanove koštaju, a novac je potreban i Crkvi i redovničkim zajednicama kao i svima drugima. Ali postoji velika razlika između odgovornog upravljanja imovinom i pretvaranja vrijedne nekretnine u milijune bez jasnog odgovora što taj potez znači za zajednicu kojoj se desetljećima služilo. Upravo bi redovnička zajednica trebala znati odgovoriti na to pitanje prije nego što ga postavi javnost.
Najveća ironija cijele priče možda je upravo u tome što sve može biti potpuno legalno. Može ugovor biti uredan, može svaki potpis biti na pravom mjestu, može svaki euro biti evidentiran i može vlasnik imati puno pravo prodati ono što posjeduje, a odluka svejedno može biti duboko pogrešna. Zakon propisuje što se smije. Milosrđe bi valjda trebalo govoriti što se, unatoč tome, ne treba učiniti.
Ako se ta dva kriterija na kraju potpuno izjednače, onda redovnička zajednica u poslovanju s nekretninama nema ništa drukčiji kompas od privatnog investitora. Osim habita. Kapitalizam, naime, ne postaje milosrdniji zato što je odjeven u habit, niti tržišna odluka postaje duhovna zato što je oko nje dovoljno pobožnih riječi. Milosrđe koje vrijedi samo dok nema unosnije mogućnosti nije naročito zahtjevna vrlina. Takav oblik odricanja može si priuštiti gotovo svaki trgovac nekretninama.
Paola di Rosa zapisala je da molitva čuva i hrani dušu. Možda je upravo tu rečenicu trebalo držati na stolu uz dokumentaciju o nekretninama, prije odluke, a ne poslije nje. Jer prostor vrtića trebalo je sačuvati djeci, a vrijednu srebrninu nije trebalo pretvarati u novac bez vrlo jasnog odgovora za što će taj novac dalje služiti. Ako je već prodana, pitanje ostaje isto: gdje će završiti taj novac i kome će od njega biti bolje?
Jer milosrđe, za razliku od hotelskog noćenja, ne bi smjelo ovisiti o raspoloživosti.
