“Di si bija…
26.5.1992. san bija u Mokošici.
Od Hrvata jedini, poslalo me na manje-više redovne razgovore s osloboditeljima. Tema: civilna, osiguranje prometovanja brodova sa Gradom, zdravstvena, zaštita i to.
TVRDILI SU DA SE POVLAČE IZ – IGALA
Komanda mesta, udobno smještena u vrlo oslobođenoj i proporcionalno šporkoj školi – pukovnik Miladinović obavještava da osloboditelji taj dan odlaze.
Što ja uopće znam o povlačenju vojnih snaga?
Škola puna prijetećih pogleda od nositelja pušaka i pištolja. Mnogo su besni, u jednom od mnogih izlazaka u hodnik doznajem od mladog ročnika da se to povlače iz – IGALA.
Crveni Iskrin telefon je skoro od dana ‘oslobođenja’ povezan s Gradom.
Zovem zapovjednika JB (ime mu neću navesti iz moralnih razloga), kroz telefonsku koordinaciju učim i saznajem pravila o povlačenju oružanih snaga.
ZAPALJENI VRTIĆ
Trajalo je nekoliko sati, od kojih se sjećam dvaju trenutaka:
– rukovanje s komandirom mesta, pa skok na njegov auto i potezanje za rukav jer su zapalili vrtić (vode nema). Zaustavio je, naredio gašenje.
– javljanje sa Slobodanom Vlašićem u Radio Dubrovnik, obavijest o slobodnoj Mokošici i u tom trenutku nepoznatoj granici, urbi et orbi.
I shvaćanje koliko ti sloboda ne treba kad je imaš.
Najponosniji dan mog malog života.
Neka i ovaj mali memento posluži onim babetinama iz raznih komunističih nakupina da Domovinski rat nije mit.
PONOSAN DO NEBA
Post festum:
– 1993. godine dubrovački HDZ tvrdi da je Mokošica oslobođena 21.5. i organizira obilježavanje.
– Na Radio Zagrebu u Dnevnim novostima u 15:00 oslobođenje Mokošice je peta ili šesta vijest.
– Dosta kasnije, saznajem da je moje povijesno javljanje u Radio Dubrovnik izbrisano iz radio arhive (ili: kako je Udba pisala povijest Hrvata).
Mnogo bedno.
Ja ponosan do neba”, objavio je Mihočević, uz video prilog posvećen oslobođenju.
