Ferdinand Zovko (Čalići, 19. listopada 1943. – Mostar, 1. siječnja 2023.) bio je hrvatski operni pjevač, bariton i glazbeni pedagog, čiji su život i umjetnički počeci bili snažno povezani s Dubrovnikom.
U Dubrovnik je došao krajem pedesetih godina. Pjevao je u zboru Male braće i katedralnom zboru, a kao mladić radio na prodaji ulaznica za Dubrovačke ljetne igre. Pjevanje je učio kod Milke Padovan. Godine 1962. održao je diplomski koncert u Kneževu dvoru uz pratnju simfonijskog orkestra.
Školovanje je nastavio u Sarajevu, gdje je bio angažiran u Narodnom pozorištu, a zatim na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Vladimira Ruždjaka. Magistrirao je 1979. kod Biserke Cvejić u Beogradu. Bio je prvak riječke i osječke opere. U osječki HNK došao je iz Rijeke 1977. i ondje djelovao do 1993. Kao grof Luna u Verdijevu Trubaduru nastupio je 10. studenoga 1977. pod ravnanjem Željka Milera.
Osječku karijeru obilježile su brojne glavne baritonske uloge u djelima Verdija, Puccinija i hrvatskih skladatelja. Tumačio je, među ostalim, Renata u Krabuljnom plesu, Marcella u Bohèmi, Sharplessa u Madami Butterfly, Belcorea u Ljubavnom napitku i mlinara Simu u Eri s onoga svijeta. S Milerom je snimio deset opernih arija. Nakon povlačenja s operne pozornice posvetio se obrazovanju mladih.
U Čerinu je razvio glazbenu školu i kao ravnatelj pridonio obnovi školstva te širenju nastave instrumenata. Djelovao je i kao glazbeni pedagog u Mostaru. S Dubrovnikom je ostao povezan obiteljskim i prijateljskim vezama. Njegov sin Orsat Zovko poznati je sportski menadžer. Na prijateljstvo iz dubrovačkih školskih dana nakon njegove smrti javno se osvrnuo liječnik Jure Burić.
O njegovu životu objavljena je 2025. monografija Ferdinanda Zovka: Baritonov život za publiku autora Dragana Marijanovića, u izdanju Matice hrvatske Mostar i Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH.
