“Našijenci u svijetu” naziv je predavanja posvećenog hrvatskim iseljenicima s dubrovačkoga područja kojeg je u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad u organizaciji Ogranka Matice hrvatske Dubrovnik i Dubrovačkih knjižnica održala dr. sc. Aida Cvjetković.
Povjesničarka je posebno govorila o Pasku Baburici, Ivu Kuljevanu, Federiku Glaviću te braći Nikoli i Mihu Mihanovića, koji su tijekom 19. stoljeća zbog siromaštva i nezaposlenosti, s Elafita i iz Dubrovačkoga primorja trbuhom za kruhom odlazili u svijet, posebno u Južnu Ameriku. No, ti su iseljenici istodobno pomagali svom rodnom kraju, gdje ih još uvijek pamte kao velike dobrotvore. Iseljavanje je koncem 19. stoljeća potaknuto propašću vinogradarstva, uzrok čemu su u bili filoksera i peronospora te vinska klauzula, odnosno nametnuti nepovoljni trgovinski odnosi kojim su Austro-Ugarska i Njemačka pokušali politički privući Italiju na svoju stranu.
Govoreći o životnim pričama iseljenika Cvjetković je naglasila kako su u Južnoj Americi najčešće počinjali kao obični radnici da bi vremenom uspjeli i čak postali vlasnici tvornica. No, Cvjetković je naglasila kako, unatoč ogromnom doprinosu gradu i rodnom kraju, navedeni iseljenici “nemaju ulicu koja nosi njihovo ime, što otvara pitanje jesmo li tim velikanima dovoljno sačuvali mjesto u kolektivnom sjećanju“.
Govoreći o svakom od njih, za Kalamoteza Baburicu je rekla kako je postao “kralj salitre” i 1920. godine prvi počasni građanin Dubrovnika. Posjedovao je više od 30 tvornica u kojima je radilo oko 30 tisuća ljudi, među kojima i mnogi Hrvati. Lopuđanin Ivo Kuljevan u Južnoj Americi se bavio trgovinom, ali je svesrdno pomagao rodni otok, ali se duboko razočarao načinom kako je korišten novac kojeg je slao.
Šipanac Federiko Glavić se vratio u rodni grad te ulagao u pomorstvo, turizam i izgradnju tramvajske mreže, ali mu kako je rekla Cvjetković, Dubrovnik nije uvijek uzvraćao istom mjerom, nego je podrugljivo nazivan “tovarom od zlata“, ali su danas upravo njegov novac i poduzetništvo dio temelja modernog gospodarskog razvoja Dubrovnika. Ipak, cijeli je grad, nakon njegove smrti 1941. godine bio zavijen u crno.
Braća Nikola i Miho Mihanović su potekli iz velike obitelji, a u Južnoj Americi su postali veliki brodovlasnici: Nikola je 1897. imao 57 brodova, a početkom 20. stoljeća skoro 300 te postao počasni konzul Austro-Ugarske u Argentini. Pamte se kao dobrotvori koji su pomagali školstvo i zdravstvo, gradili gustijerne, pomagali siromasima te posebno unaprjeđivali položaj i život žena. Drugi brat, Miho Mihanović je nepismenost smatrao jednim od najvećih problema naroda te je posebno pomagao obrazovanje koje ga je više zanimalo od stjecanja kapitala.
