remda je Hrvatska proteklih godina povlačila milijarde eura iz EU fondova, industrijska proizvodnja teško se oporavljala od tranzicijskih dubioza iz 1990-ih.
Rekort Sveučilišta u Dubrovniku Nebojša Stojčić za Glas Slavonije je komentirao stanje s hrvatskim gospodarstvom.
“Hrvatska je u tranziciji izgubila znatan dio industrijske baze, posebno u složenijim proizvodnim sustavima koji se teško obnavljaju kada jednom nestanu. Industrija je prije svega mreža znanja, dobavljača, inženjerskih kompetencija, radnih navika, tržišnih veza i tehnoloških rutina. Kada se ti sustavi prekinu, njihov oporavak traje desetljećima. Zato nije dovoljno izgraditi pogon ili kupiti novu opremu, nego treba obnoviti cijeli ekosustav koji omogućuje da ta oprema stvara proizvode više dodane vrijednosti. Drugi je razlog struktura korištenja EU fondova. Velik dio sredstava išao je u infrastrukturu, javni sektor, energetsku obnovu, komunalne projekte i opću modernizaciju. To su korisna ulaganja, ali njihov učinak na industrijsku transformaciju nije automatski. Za industrijski razvoj potrebne su vrlo ciljane intervencije poput ulaganja u tehnologiju, automatizaciju, razvoj proizvoda, izvoznu sposobnost, primijenjena istraživanja, certificiranje, standardizaciju i uključivanje domaćih tvrtki u europske vrijednosne lance. Treći je problem što je hrvatsko gospodarstvo dugo imalo snažan oslonac na sektore bržeg povrata, osobito turizam, trgovinu, nekretnine i usluge. Takva struktura može donositi rast zaposlenosti i prihoda, ali ne stvara istu razinu tehnološkog učenja kao industrija. Industrijska proizvodnja traži strpljiv kapital, dugoročno planiranje, kvalificiranu radnu snagu i kontinuirano ulaganje u produktivnost. U Hrvatskoj su ti uvjeti postojali samo u dijelu poduzeća i sektora”, izjavio je Stojčić.
Također, kazao je i u kojim industrijama vidi priliku za hrvatsko gospodarstvo i ekonomiju.
“Mi ne možemo konkurirati kao velika industrijska sila, ali možemo pametno zauzeti mjesta u europskim lancima vrijednosti. To znači razvijati niše u kojima već postoje znanja i poduzeća. Naša prednost može biti u fleksibilnosti, inženjerskom znanju, geostrateškom položaju i mogućnosti povezivanja industrije s energetikom, lukama, prometnim pravcima, sveučilištima i europskim fondovima. Hrvatski nedostatak je u malom tržištu, nedovoljnoj gustoći dobavljačkih lanaca, manjku kvalificirane radne snage i relativno slaboj razini industrijskog istraživanja i razvoja. Zato se industrijska politika mora usmjeriti na nekoliko područja u kojima možemo stvarno napredovati, a ne na opće poruke o razvoju industrije.
Smatram kako budućnost industrije u Europi neće ovisiti samo o tome tko ima najjeftiniju proizvodnju, nego tko ima sigurnu energiju, tehnološko znanje, otpornost lanaca dobave, sposobnost inoviranja i državne institucije koje znaju provoditi industrijsku politiku. Hrvatska u tom procesu ne kreće od nule, ima ozbiljne industrijske primjere i određenu razinu ekonomske kompleksnosti. Sada je pitanje može li te pojedinačne sposobnosti pretvoriti u širi razvojni obrazac. Ako u tome uspijemo, zelena i digitalna tranzicija neće biti samo obveza koju preuzimamo iz Bruxellesa nego prilika da Hrvatska ponovno poveća proizvodnju, izvoz, tehnološku razinu i kvalitetu radnih mjesta”, izjavio je.
