Gospar Nikša Baničević danas ima 76 godina, no kada sjedne u obnovljeni hotel Argentina na kavu i susretne bivše kolege, čini se kao da se vrijeme nakratko vrati. U hotel u kojem je započeo kao učenik na praksi i proveo najveći dio svog profesionalnog života i danas rado dolazi, ali ne zbog posla, nego zbog toga što se tamo dobro osjeća. Za ovaj predivni dubrovački hotel vežu ga ljudi, godine rada i brojne uspomene.
U Dubrovnik je stigao s Korčule, iz Smokvice, kao učenik Srednje turističke i ugostiteljske škole, a Villa Argentina je vrlo brzo postala važan dio njegova života. Od prvih dana prakse do mirovine odradio je čak 46 godina staža, što je u današnjem ugostiteljstvu gotovo nezamisliv radni vijek u jednoj kući. No kod Nikše to nije bila samo karijera. Bio je to posao koji je, kako se osjeti dok govori o tim vremenima, iskreno volio.
Od stipendiste iz Kunićeve ulice
U razgovoru za Dubrovački dnevnik prisjetio se svojih početaka, vremena kada je dubrovačko ugostiteljstvo počivalo na znanju, disciplini, eleganciji i ljudima koji su svoj zanat shvaćali vrlo ozbiljno. Govorio nam je o nekadašnjoj Argentini, jednom od simbola dubrovačkog hotelijerstva, o gostima i kolegama, ali i o posebnom vremenu kada su hotel i njegovi zaposlenici prolazili tijekom rata. Prisjetio se i dana kada je u Argentini boravila jedna od najvećih holivudskih zvijezda, Elizabeth Taylor, ali i brojnih drugih uspomena koje su obilježile njegovih gotovo pet desetljeća uz ovaj hotel. Danas, kada se turizam promijenio, a s njim i način na koji se radi u hotelima i ugostiteljstvu, Nikša s posebnom pažnjom govori o razlikama između nekadašnjeg i modernog vremena.
„Bio sam stipendist Hotela Argentina kada sam došao u Dubrovnik na školovanje. To je bio period osnutka Hotelskog poduzeća Dubrovnik kojemu je trebalo dosta kadrova jer su imali brojna otvorena mjesta zbog novoizgrađenih hotela. Villa Orsula je bila popunjena i tu nisam mogao živjeti pa su me poslali kod jedne obitelji u Kunićevoj ulici gdje sam boravio od 1968. do 1971. godine. Program školovanja bio je takav da smo jedno polugodište išli u školu, a drugo polugodište je bila praksa i onda smo radili cijelo ljeto. Tako su nastajali fenomenalni konobari, barmeni, slastičari… Kad sam završio školovanje imao sam garantirano mjesto u Argentini. Prvo sam bio konobar pa barmen“, prisjeća se svojih radnih početaka Nikša Baničević. Dodatno se školovao na Ekonomskoj fakultetu gdje je završio dvogodišnji studij.
Nakon boravka u vojsci vratio se u Argentinu i od 1973. godine prešao na recepciju da bi na toj poziciji ostao sve do mirovine. Nikša pamti svaki povijesni trenutak hotela – kako su nekada radila samo donja tri kata, kada se prvi put renovirao, kako je imao prvi air conditioner u Dubrovniku, prvi zimski bazen, a posebna priča su tadašnji gosti koji su posjećivali hotel.
Gosti su bili elita
„To je bio sasvim drukčiji soj turista nego što je danas… Prije su gosti baš bili elitni, bilo je dosta individualaca koji su dolazili i ostajali po tri, četiri tjedna. Sjećam se jednih gostiju iz Švicarske – on je bio agent za nekretnine, a supruga operna pjevačica. I danas sam u kontaktu s njihovom obitelji koji su tada bili mala djeca kada su dolazili s roditeljima u Dubrovnik. Sprijateljili su se s klapom Maestral pa bi ljeti pjevali, jako su bili društveni. On bi nas zvao prije dolaska u Dubrovnik i pitao što treba donijeti. Sjećam se, jednom je darovao svakom od konobara po Swatch sat koji je tada bio u modi, donosio je walkmane, a ja sam ga zamolio da nam donese vadičepe za vina jer ih nismo imali gdje kupiti. Oni su doista bili fenomenalni gosti koje hotel više nikad neće imati“, prisjeća se Nikša.
Takve goste, govori on, u Dubrovniku, je najviše oduševljavalo to što su se u hotelu osjećali kao doma – svi su ih znali po imenu, a ne broju sobe, osoblje je znalo što vole i osjećali su se sigurno. Kada se tomu pridodaju povijest i ljepota grada, uz kombinaciju s morem i sunce, Dubrovnik je doista bio destinacija za elitu.
Sjeća i jedne posebne gošće – slavne glumice Elizabeth Taylor koja je u Dubrovnik stigla sa suprugom Richardom Burtonom koji je tada snimao film. Bilo je to početkom sedamdesetih, boravili su u Vili Šeherezadi mjesec dana, a Nikša je izabran da bude njihov batler jer je dobro govorio engleski i bio je komunikativan.
„Svi su očekivali da će ona tražiti ptičjeg mlijeka, ali nije. Bila je jako skromna i fina žena. Budući da je njezin suprug išao na Sutjesku vojnim helikopterom i nije ga bilo po pet, šest dana, bilo joj je dosadno samoj u vili pa smo dosta razgovarali. Bilo je strah otići u Grad, ali ja sam je uvjerio da nema razloga za to pa je jedan dan stavila periku i otišla s vodičem. Bila je oduševljena! Zadnji dan boravka sve nas je pozvala na večeru i ostavila napojnice u iznos od dvije-tri mjesečne plaće. Izrazila je želju da idem s njom i postanem njezin osobni asistent, ali mi je njezin tadašnji asistent rekao da je to naporan posao iako je jako dobro plaćen i da neću imati vremena za sebe i prijatelje. Nisam prihvatio jer sam baš u tom periodu upisao fakultet“, kaže Nikša koji je ugostio brojne poznate zvijezde poput Richarda Gerea, Margaret Thatcher i drugih.
Oaza mira u ratnom dobu
Argentina se možda pohvaliti blistavim trenucima iz dubrovačkog zlatnog turističkog doba, no njezina uloga u teškom ratnom periodu bila je jednako važna. Kada je počeo napad na Dubrovnik, u hotel su stizali svjetski novinari, ratni promatrači, političari, a to je bio dom za brojne izbjeglice. Kapacitet hotela je bio oko 300 ljudi, no tada ih bilo znatno više.
„Rat je bio grozan i ružan… Kad su počele padati granate shvatili smo da je ipak počeo napad na Grad i da će doći do razaranja. Argentina je bila jako dobro organizirana, tada smo bili otvoreni cijelu godinu i pružili smo ljudima utočište. Jedni smo imali generator u gradu i mogli smo sve održavati, a bili smo čak i ratna škola i vrtić. Doista je hotel bio oaza mira gdje je sve funkcioniralo – ljudi su imali tople obroke, pomagali smo vojsci jer smo imali veliko spremište za gorivo. Ja sam tad imao video kameru koju sam slučajno kupio jer sam ranije išao na put oko svijeta tako da sam zabilježio teške ratne trenutke, a ta je kamera poslužila i novinarima za snimanje video materijala. Sjećam se jednog mladog Francuza novinara koji je preko noći posijedio jer je išao snimati materijal s bojišnice“, govori o teškim radnim danima kada su preko glava ljudi koji su boravili u hotelu Argentina letjele granate i padale na povijesnu jezgru.
Nakon prestanka rata, izbjeglice su napustile hotel, a djelatnici su, prisjeća se Nikša, zavrnuli rukave i uređivali Argentinu. Prvih poslijeratnih godina dolazili su novinari koji su pravili reportaže iz razorenog grada, a turisti su se vratili s uspostavljanjem letova.
Uloga Argentine za vrijeme obrane grada bila je neprocjenjiva.
„Nas je Argentina spasila kao i sve izbjeglice, a prvenstveno djecu. Sjećam se profesora Antuna Simatovića koji je svirao na klaviru i organizirao dječji zbor, imali smo izložbe, mise, proslavu svetog Nikole… Mišo Mihočević je bio veza između naše vojske i europskih promatrača koji se izvrsno snašao i organizirao predstave. Čak su se poslije rata neki promatrači vraćali u grad i posjećivali nas“, govori.
Iako je riječ o luksuznom hotelu s pet zvjezdica koji je poznat diljem svijeta, Nikša govori kako su gosti bili ‘easy going’. Nekadašnji šefovi su druga priča.
„Oni koji su pozicijom bili iznad, bili su strogi, ali tako da su nas educirali. Sjećam se i jako dobrih profesora iz škole. Nedavno smo imali proslavu mature i svi smo zaključili kako je dobro što su bili strogi jer smo mnogo toga naučili. Velika je stvar kada si mlad i netko ti prenese znanje“, smatra Nikša.
A je li se nekada puno radilo?
Natjecanja i ulaganja u kadrove
„Itekako! U ugostiteljstvu se uvijek puno radilo i uvijek su bile dvokratne smjene. Posao je bio drukčiji nego sad, gosti su boravili često u punim pansionima. Ja sam imao puno noćnih sati na recepciji“, prisjeća se. Pohvalio je i nekadašnji odnos prema edukaciji u turizmu. Naime, sjeća se kako su prije često išli na natjecanja u raznim vještinama.
„Brojna turistička poduzeća organizirala su susrete i natjecanja u svim granama turizma. Tako smo išli u razne krajeve Jugoslavije i testirali svoja znanja. Ja sam osvajao razne nagrade kao barmen i konobar, a posebno mi je bilo važno natjecanje recepcionera 1986. godine kada sam osvojio prvo mjesto na razini svih država. Nakon toga ponudili su mi da odem u Njemačku na Goethe-Institut usavršiti jezik. Sve mi je bilo plaćeno. Nažalost toga danas više nema“, kazao je.
Dobar konobar i barmen, govori Nikša, u nekadašnje doba značilo je – uredna i čista odjeća, čisti nokti, znanje više stranih jezika, a ophođenje prema gostu učilo se od starijih i iskusnijih kolega. Ipak za sebe govori kako nije bio strog šef recepcije.
„Zadnjih 20 godina koliko sam radio kao šef recepcije nisam bio strog. Uvijek sam nastojao da vlada harmonija, da kolege moraju pomagati jedni drugima jer skupa intenzivno provodimo osam sati. Ako se nešto i dogodi, sve ostaje među nama, a ne da uvijek trčimo direktoru“, kaže.
Posao u turizmu je jako stresan, a Nikšin je savjet – treba znati apsorbirati stres da ne djeluje na zdravlje.
„Kada se gost žali važno ga je saslušati do kraja i ne upadati mu u riječ. Imao sam raznih situacija, ali čovjek se s vremenom nauči puno toga, stekne iskustvo, znanje i otpornost“, dodaje.
Pitali smo ga ima li nešto u turizmu da je danas bolje nego prije.
„Danas je dobro što su svi hoteli noviji i često idu u obnovu. Prije je to bilo svakih 20-ak godina i mi bismo to kao djelatnici hotela radili. Sjećam se kako smo zimi uređivali vrtove, piturali sobe, a ove čemprese sam ja sadio prije 65 godina. Danas je bolje i po pitanju kompjuterske obrade podataka“, smatra on.
Radost rada s ljubavlju
Komentirajući razvoj turizma i grada, ovaj iskusni turistički djelatnik smatra kako je turizam ugrozio život domaćeg stanovništva.
„Bilo je previše kada je dolazilo po pet-šest kruzera i tada grad nije mogao funkcionirati. Danas ako želimo od Dubrovnika napraviti elitnu destinaciju, moramo educirati kadrove i dobro ih platiti. Na Stradunu ne bih dozvolio prodaju suvenira koji nisu proizvedeni u Hrvatskoj, a bilo bi dobro dovesti i nekoliko luksuznih brendova, ali ipak prednost dati domaćim“, smatra.
Dok udobno sjedi u novouređenom vrtu hotela Villa Argentina, za koji smatra kako izgleda prekrasno, Nikša Baničević govori kako je u životu imao ludu sreću.
„Cijeli život sam vezan za Zlatni potok, Ploče i Argentinu… Bilo mi je jako lijepo, Bogu hvala, i da se opet rodim čini mi se kako bih odabrao isto zvanje. Velika je stvar u životu raditi posao koji vam se sviđa i ja sam imao ludu sreću da sam to pogodio. Radio sam sve s ljubavlju i to je radost, a ne opterećenje. Savjetovao bih mladima koji žele raditi ovaj posao da imaju razumijevanja, da ga rade s ljubavlju i da se educiraju. Tako mogu biti uspješni. Najljepše je vidjeti gosta koji je sretan i zadovoljan“, zaključio je za Dubrovački dnevnik Nikša Baničević, djelatnik Ville Argentina koji je svoj cijeli radni vijek proveo u hotelu.
