Odgovornost je postala arhaična riječ, gotovo posve izbačena iz rječnika političke elite jer izaziva akutne alergijske reakcije. Nizašto nema krivca imenom i prezimenom već samo hrpa ruku kroz koje prolaze papiri dok se trag odgovornosti potpuno ne zametne u bespućima administracije.
Upravo svjedočimo famoznom obavještajnom ping-pongu. Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) ima obvezu slati detaljna izvješća o svim potencijalnim ugrozama za sigurnost zemlje. O hakerskim napadima, špijunažama stranih država na tlu Hrvatske, migrantima, organiziranom kriminalu pa tako i otrovnom otpadu koji je ugroza sigurnosti. SOA ima zakonsku obvezu te izvještaje slati izravno predsjedniku države na stol i jednako tako premijeru na stol. Ispada kako ta izvješća na oba politička brda služe kao podlošci za kavu i savršen su prikaz našeg ‘informacijskog sljepila’. Svi sve šalju, nitko ništa ne čita, a kad afera pukne, nastaje kolektivno čuđenje. Policija i DORH kažu kako im nitko nije ništa javio, dok se SOA brani savršenom birokratskim rečenicom koja baš ništa ne kaže: „Mi smo poslali kome treba“.
To što primatelji pate od teške disleksije kad treba pročitati nešto što kompromitira sustav, već je problem njihove dioptrije, a ne agencije. Onda ostaje jedino komično loptanje u kojoj ispada da je SOA poslala ‘kome treba’, ali nitko ne zna tko je taj ‘kome treba’. Ili preciznije, zna se ‘kome treba’, ali se svi prave blesavi. Ako doista nisu poslali ‘kamo treba’, onda je netko u toj agenciji korumpiran ili neodgovorna budala i njegov ostanak na tom mjestu ozbiljna je ugroza države. Ali ni predsjedniku ni premijeru ne pada na pamet tražiti odgovornost čelnog čovjeka SOA-e, jer po svemu sudeći, oni nisu baš ništa krivo napravili. Nova jama s otrovnim otpadom u Sisku isto je, eto, ‘nevjerojatno’ otkriće. Meni se čini kako ćemo diljem Lijepe Naše pronalaziti koješta i zbog vlastite sigurnosti sve više će se flaširanih voda prodavati. Drugo je pitanje koliko mikroplastike popijemo u njoj.
Trenutačno je važnija tema od državne sigurnosti, estetsko-politička saga o Maksimirskom stadionu i, naravno, je li izbornik držao ruku na srcu. Zamislite taj stupanj kreativnog kaosa u kojem ministar sjedi u žiriju, s ponosom i oduševljenjem proučava nacrte, diže ruku i daje svoj glas za pobjedničko arhitektonsko rješenje. A onda, u idućem činu ovog igrokaza, šef Vlade hladnokrvno izjavi da cijelu stvar treba ‘preispitati’ jer se javnost, eto, okrenula protiv projekta. Priprema natječaja bila je toliko traljava da je ministar zapravo glasao za projekt u ime države, koji država sada službeno osporava. Ništa drugačije nije s Gradom Zagrebom, ni upravom Dinama. To je ta vrhunska menadžerska strategija u kojoj desna ruka ne samo da ne zna što radi lijeva, nego aktivno podnosi žalbu protiv nje.
Dok se stadioni grade na papiru, naša poljoprivreda cvjeta u izvješćima Ureda europskog javnog tužitelja (EPPO). Algoritam je fascinantno obrnut: što više milijuna eura iz Bruxellesa ‘upucamo’ u domaća polja, to manje domaće hrane imamo na policama. Suša je već godinama elementarna nepogoda, dok je navodnjavanje znanstvena fantastika. Polja zarastaju u korov i šikaru, ali zato na summitu u Splitu mediteranska elita s kolegama istomišljenicima u EU traži još veće kuverte i izdašnije fondove. S pravom, ali dokle god se poticaji plaćaju po fiktivnom hektaru i nepostojećem grlu stoke, kako se u Hrvatskoj radi, prehrambena samodostatnost ostaje nevažna stavka. Važno je samo da se lova vrti. Usput se osigurava posao za EPPO. Neće valjda besposleno čavrljati po uredima, ako im Turud ne ‘mazne’ predmet.
Zanimljivo je to naše administrativno ludilo u svim segmentima. Evo samo bezazlenog primjera. Zamislite našeg hrvatskog Nijemca iz Zagorja koji nakon utakmice na Poljudu sjedne u rent-a-car s idejom posjetiti opjevani Stradun. Na izlasku iz Splita upada u zonu sumraka Hrvatskih cesta (HC). Pred njim je raskrižje. Plava tabla za autocestu vodi lijevo, ali na njoj pišu samo Rijeka i Zagreb. Pored nje, žuta tabla bodri ga da za Dubrovnik ide desno. GPS mu viče da skrene prema Zagrebu, razum vrišti da to nema smisla na putu za jug, a čovjek izbezumljeno koči. Stranim turistima to je još veći problem. Zašto na plavoj tabli ne piše Dubrovnik, najpoznatija hrvatska turistička destinacija? Zato što birokratski um HC-a kaže da autocesta formalno završava u Karamatićima i ne dolazi fizički do Dubrovnika, pa bi to bila ‘laž’. Prometni stručnjaci s fakulteta, godinama, uzalud preklinju da se oznake usklade s europskim standardima i ugrade jasni tekstualni umetci. Naime , kod njih piše krajnja destinacija, a u zagradi broj ceste na koju prelazite s autoceste. No, našem golemom aparatu fućka se za logiku. Njihov je zadatak trenirati vozače za kviz znanja, što se uspješno nastavlja traljavim znakovima i zbunjujućim tablama na petljama sve od Pelješkog mosta prema dolje. Tko zna rutu, proći će. Tko ne zna, skreće nasumično i vrti se u krug.
Ovaj suludi koktel neznanja, nesposobnosti prožima sve frontove, dok pravosuđe sve to promatra s filozofskim mirom, rastežući procese do zastare. Živimo u teatru apsurda u kojem predstava ide dalje, glumci uživaju u plodovima svoje neodgovornosti, a publika i dalje plaća najskuplje ulaznice na svijetu. Jesmo li mi uopće normalni ili smo potpuna preslika slavnog nogometnog pokliča ‘Ovdje nitko nije normalan!’? U pjesmi je to super, ali u svakodnevnom životu, ma koliko se stalno i uporno navikavamo , sve teže se nosimo s našim domaćim kaosom na svim razinama. Nakon utakmice u Splitu ipak se pojavio tračak nade. Barem u nečem. Eto vas.
