Što li je u glavi Marjana Pipenbahera bilo kada je projektirao dodatnu traku na Pelješkom mostu, ali ne da po njoj prometuju vozila, nego da služi isključivo kao zaustavno mjesto?
Bili smo opčinjeni Kinezima baš kao Marko Polo kada je onomad stigao na Daleki istok. Imali smo osjećaj da su radnici China Road and Bridge Corporation (ili skraćeno CRBC) prije početka gradnje Pelješkog mosta svratili do Pekare Magistrala u Neumu, kupili po burek i B-aktiv, a da će čitavu gradnju zgotoviti prije nego istekne rok valjanosti Dukatovog proizvoda. Čovječe, pa je li ovo moguće kako li su samo brzi, bio je jedinstveni zaključak nas Balkanaca.
I stvarno, most je rastao kao cijene u argentinskoj inflaciji. Divili smo se umijeću kineskog graditeljstva, razmetali se zaključcima kako ni stari Rimljani ne bi mogli ništa slično, a pritom zatvarali oči na uvjete kineskih radnika, koji su bili slični antičkim robovima. Smjene duže od govora Fidela Castra, nema slobodnih dana, nema bolovanja, jedina nagrada kineskim radnicima jest da će, ako završe postavljanje pilona do kraja tjedna, dobiti svaki po kilo prskanih jagoda iz Doline Neretve.
A je to
Međutim, svako toliko do nas novinara su dolazile informacije kako neke aveti bauljaju Komarnom, Brijestom i Klekom. Prvo bismo pomislili da je riječ o Stipi Gabriću Jambu, ali očevici bi nam rekli da te mračne sjene iz polja vinograda nemaju toliki obujam kao bivši metkovski gradonačelnik, pa bismo na kraju zaključili da su to vjerojatno odbjegli kineski radnici. I stvarno bješe tako, dalekoistočni djelatnici više nisu mogli izdržavati buru, jugo, maestral, zvizdan, kišu, pa su se dali u – valjda se to tako zove u kineskim ekonomskim enciklopedijama – dezerterstvo.
Nije me stoga začudila vijest od prije neki dan da Pelješki most samo četiri godine nakon otvaranja mora u ozbiljnu sanaciju koja će početi ove jeseni. Naime, pojavile su se pukotine u betonu, za sada nije ozbiljno, ali moglo bi biti. Tako se nažalost ispostavilo da su onom brzinom Pelješki most mogli graditi i radnici Czechia Road and Bridge Corporation ili skraćeno A Je To. Rezultat bi bio jednak samo puno jeftiniji, jer u češkoj korporaciji rade samo dva radnika. No, prije nego što krenete psovati Konfucija, moram vam kazati da je šanerska kineska firma najmanje kriva za pukotine Pelješkog mosta.
U građevini, naime, postoji i nadzor radova kojima je posao – kako uostalom i sama imenica nedvosmisleno definira – nadzirati. Nadzor radova na Pelješkom mostu obavljale su tri firme – legendarni Institut građevinara Hrvatske, ili skraćeno Evo zore, evo dana, evo Jure i Đukana (legendarni direktori IGH Jure Radić i Perica Đukan), potom Centar za organizaciju građenja te Investinženjering. Što li su oni nadzirali, sam Lao Tse zna. Jesu li nadgledali kako kineski radnici miješaju beton i čeličnu armaturu ili kako miješaju gluten i B-aktiv iz Pekare Magistrala, nikad nećemo saznati, no ono što znamo jest da su loše obavili posao i da su odgovorniji za pukotine od Huang Ho i Jangce robova.
Potrošeni dodatni piloni, betoni i milioni
No po mom nestručnom mišljenju postoji još jedan lik koji je najviše zajebao, a to je glavom i fakultetom slovenski inženjer Marjan Pipenbaher, glavni projektant Pelješkog mosta. Što li je u njegovoj glavi bilo kada je projektirao dodatnu traku na Pelješkom mostu, ali ne da po njoj prometuju vozila, nego da služi isključivo kao zaustavno mjesto? Hajdemo ovo ponoviti još jednom! Što li je bilo u glavi Marjana Pipenbahera da po Pelješkom mostu postavi SOS traku?
Vozimo li se po njegovoj traci logike, nečiji auto trebao bi se pokvariti točno kada stigne na Pelješki most. Eno ga, taman je prednjim pogonom uletio na prvi pilon kad li je ispod haube suknuo dim. Sreća da je tu Pipenbaherova zaustavna traka, pa se vozilo može bez problema zaustaviti ne smetajući ostale sudionike u prometu, i potom obavijestiti nadležne službe da postoji kvar. Ne, vozilo se nikad neće pokvariti, recimo u Dolini Neretve ili u Dolima, nego će baš čekati Pelješki most kako bi izdušilo. Eto takva je logika našeg Scottieja PippenMahera.
Zbog njegove potpuno beskorisne zaustavne trake potrošeni su dodatni piloni, betoni i milioni, a apsolutno se ništa nije postiglo. Ako se već išlo na toliku širinu mosta pa zašto se pobogu nisu napravile dvije trake u jednom smjeru? Ne samo da je Pelješki most primjer čistog bacanja europskog novca, nego i brza trasa po Pelješcu. Kakav li je to tek projektant smislio? Brza cesta s punom linijom gdje se nigdje ne može pretjecati. Mi bismo Pelješku brzu cestu trebali brendirati kao najsporiju brzu cestu na svijetu. Ljudi bi iz svih krajeva planete dolazili proučavati kako potrošiti stotine milijuna eura na brzu cestu i onda gmizati iza slovačkog kampera. A da vam ne bi palo na pamet pretjecati i tamo gdje je sve skroz vidljivo (iako su tu bez razloga stavili punu liniju), tu je često presretač.
Stotine i stotine milijuna eura potrošile su se na Pelješki most i brzu cestu, samo kako bi se mogao uvesti Schengen. Ofrlje projektirano, ofrlje izgrađeno, ofrlje nadzirano. Da su Senat, Malo vijeće i knez Dubrovačke Republike onda bili imalo svjesni kakve ćemo pizdarije izvoditi u 21. Stoljeću, siguran sam da Turcima nikad ne bi dali Neum, bez obzira na to koliko opasno bilo graničiti sa Serenissimom.
