Šegedin je bio jedan od najistaknutijih jugoslavenskih atletičara sredinom 20. stoljeća – bio je dvadesetostruki atletski prvak Jugoslavije i jednako toliko puta njen reprezentativac, koji je oborio 15 državnih rekorda na 3000 metara, 3000 metara s preponama i 5000 metara. Bio je četverostruki prvak na šest Balkanijada, viceprvak Europe i dvostruki olimpijac.
Njegove medalja na EP i stabilni rezultati na međunarodnim natjecanjima učinili su ga uzorom i simbolom atletskog uspjeha u regiji.
Bio je to sportaš čija je karijera nastajala u teškim, poslijeratnim vremenima, ali i čovjek koji je svojom upornošću, skromnošću i neiscrpnom voljom postizao rezultate koji i danas izazivaju divljenje.
U intervju koji je dao za Slobodnu Dalmaciju Šegedin je kazao kako je njegova karijera počeka 1945. godine u lipnju kada je u Stonu održan slet. Tada se, ispričao je Šegedin, trčalo na livadi, a on je pobijedio na 800 metara. Nakon toga uslijedio je slet u Dubrovniku na lapadskom stadionu, gdje nije bilo staze, a on je bio najbolji na 1500 metara. Kasnije je Šegedin trčao u Zagrebu 1500 metara i bio je šesti.
“Tada sam prvi put vidio stazu i ‘sprinterice’, a ja sam trčao bos. No, još nisam trenirao”, ispričao je Šegedin koji je tada otišao u vojsku u Bileću gdje je trčao armijsko natjecanje po ruskom sistemu. Njegov uspjeh je krenuo kada je osvojio prvo mjesto na prvenstvu Šeste armije. Tada je počeo s treninzima. U Novom Sadu je bio peti od 105 natjecatelja. U Osijeku je trčao 4000 metara na prvenstvu Jugoslavije gdje je osvojio treće mjesto.
Na Balkanijadi u Rumunjskoj 1947. godine je bio treći, a na Olimpijadi u Londonu iste godine bio je šesti što je bilo najbolje jugoslovensko vijeme na 3000 metara.
Kasnije je ostvarivao međunarodnom uspjehe – na prvenstvu Velike Britanije gdje je oborio rekord star 17 godina, nastupio je diljem Europe, a osvojio je dva prvenstva Jugoslavije.
Šegedin je završio Trenersku školu u Beogradu, diplomirao atletiku i kasnije, nakon sportske karijere, vodio je bacače diska i dizače utega. Vratio se u Dubrovnik i 1972. godine sudio na atletskim i dizačkim natjecanjima, a pomagao je i u radu Atletskom kluba Dubrovnik.
Nakon umirovljena novinaru Jadranu Kaporu je komentirao jugoslovensku atletiku.
“Naša atletika je u zaostatku. Tamo 50. i neke nad je deset reprezentativaca bilo među 20 najboljih u Europi. Danas tu i tamo bljesne neko ime, ali nema kontinuitet. Kod nas su mogućnosti nešto lošije pa sportaši nisu ni amateri ni profesionalci. Sada se plaćaju nastupi, ucjenjuje se i tako…”, kazao je.
Petar Šegedin ostat će zapamćen kao čovjek koji je trčao srcem, borio se s integritetom i živio sport ne kao prolaznu epizodu, nego kao poziv.
