Osobito je zabrinjavajuće to što se laž i propaganda pojavljuju kao nasljeđe i u budućnosti, onda kad rat jednom završi. I danas, 35 godina nakon napada na Dubrovnik, svjedočimo manipulacijama i lažima da se to nikada nije dogodilo, da su Dubrovčani palili gume i da su oni koji su ga granatirali i ubijali njegove građane samo štitili ugroženi nehrvatski narod na tom području. U stvaranju laži i manipulacija veliku ulogu u takvim izvanrednim okolnostima imaju mediji koji ih plasiraju u cilju poticanja napada i zločina. Cijena je uvijek previsoka. To su ubijeni ljudi i uništeni životi.
MEDIJSKA PROPAGANDA DOVELA I DO ZVJERSKOG UBOJSTVA TRUDNICE
Jedan od najmučnijih zabilježenih zločina koji se dogodio tijekom Domovinskog rata, bio je slučaj hrvatskog branitelja, specijalca, pripadnika Tigrova Davora Markobašića koji je platio najveću moguću cijenu zbog laži koje je o njemu plasirao njegov susjed novinar. Naime, prosrpski režimski mediji objavljivali su napise kako je riječ o osobi koja od prstića ubijene srpske djece izrađuje narukvice. Ova se laž povlačila i tijekom diskursa u samoj skupštini Crne Gore gdje su upozoravali kako Markobašić nije jedini i kako u Hrvatskoj ima puno ljudi koji rade isto, što je za njih zapravo bilo opravdanje i za napad na Dubrovnik. U plasiranju ovih laži veliku je ulogu odigrala i podgorička ‘Pobjeda’ koja je lažnim vijestima, manipulacijama i huškačkom propagandom izazivala napad na Dubrovnik.
Priča o Markobašiću ne samo da nije bila istina, nego je hajka na nedužnu osobu rezultirala mučnim ubojstvom njegove trudne supruge Ružice na Ovčari, što mnogi nazivaju jednim od najmonstruoznijih zločina koji su se dogodili tijekom ratnih događanja. Naime, pripadnici Teritorijalne obrane Vukovara, koja je djelovala u okviru strukture JNA, uz srpske dobrovoljačke paravojne jedinice, odveli su Ružicu iz vukovarske bolnice, višestruko je silovali, nakon čega su na Ovčari ubili nju, kao i dijete u njenoj utrobi na monstruozan način. Tako je Ružica platila za izmišljene zločine koje njen suprug nikada nije počinio, nedugo nakon toga su za te izmišljene zločine platili i stanovnici Dubrovnika, ali i ostalih hrvatskih područja. Za nešto što se nikada nije dogodilo i za laž koja je poslužila samo kao poluga za zvjersko ubijanje, mučenje i zlostavljanje. A sve je krenulo od medijske hajke. Mada iznimno mučan, ovaj primjer je vjeran pokazatelj do kakvih razmjera mogu dovesti laži u medijskom prostoru i koliko je važna uloga medija u profesionalnom izvješćivanju o ratnim događanjima.
USTAŠE, KOLJAČI, KURDI I TUĐMANOVI PLAĆENICI
Ratna propaganda u Crnoj Gori tijekom napada na Dubrovnik bila je izražena u okviru politizacije sjećanja na Drugi svjetski rat, a hrvatske branitelje izjednačavalo se s ustašama, hrvatsku obranu s agresijom, a novonastalu hrvatsku državu s nekadašnjom NDH.
Tadašnji crnogorski mediji, a to su Radio-televizija Crne Gore i list ‘Pobjeda’, manipulirali su kulturom sjećanja na Drugi svjetski rat. Isto se događalo i u političkim govorima u crnogorskoj skupštini. Naime, skupština se sastajala kako bi odlučila o potpori JNA za napad na Dubrovnik, o slanju dobrovoljaca, o djelovanju teritorijalne obrane Crne Gore. A funkcija teritorijalnih obrana bila je braniti tadašnje socijalističke republike u kojima su formirane od vanjske agresije, bez da izlaze izvan granica određene države. Dakle, njihova je uloga bila obrana tih republika, a ne napad na druge republike. Napad na drugu republiku nije bio u skladu s niti jednim tadašnjim jugoslavenskim zakonom, a on se dogodio.
No, kako bi se postiglo da crnogorska teritorijalna obrana napadne dubrovačko područje, što je bio jedan od ciljeva tamošnjih vlasti, koje su propagirali i mediji, u političkim diskursima i medijskom sadržaju uporno su se upotrebljavali termini iz Drugog svjetskog rata.
LAGALI SU JAVNOST DA DUBROVNIK PLANIRA NAPASTI KOTOR
Bili su izrazi poput ustaše, koljači, Tuđmanovi plaćenici. Novinari ‘Pobjede’ su u posebnom izdanju ‘Rat za mir’ pisali da se na dubrovačkom području nalazi 30 tisuća Tuđmanovih plaćenika, ustaša, Kurda, Rumunja koji planiraju napasti Kotor i da je Crna Gora ugrožena. Paralelno s time, jednak se diskurs koristio i u crnogorskoj skupštini“. Cilj je očito bio kako uvjeriti kompletnu srpsku i crnogorsku javnost kako se zapravo ”ponavlja 1941. godina, kako je u Hrvatsku na vlast došla ustaška vlast i kako će ih napasti ‘Tuđmanovi bojovnici’ koji su zapravo ustaše”.
Branitelji su nazvani krvoločnim krvnicima, fašistima i ustašama. MUP-ovac je bio sinonim za krvoločnog ustašu, za njih su to u tom trenutku istoznačnice. Stvara se dojam da je Jugoslavija ugrožena ne samo politički, nego da je ugrožen život svih onih koji su nekada bili na meti ustaškog režima. ‘Pobjeda’ tako piše kako treba suzbiti to ‘ustaštvo’ i kako se zapadnjaci zgražaju nad novom vlašću u Hrvatskoj te tako pokušavaju delegitimizirati demokratski izabranu vlast i opravdati nužnost njenog rušenja, odnosno napada na Dubrovnik.
Jedna analiza medijskih napisa u ‘Pobjedi’ pokazala je kako se riječ ‘ustaša’, uključujući i izvedenice, koristila 185 puta, a riječ ‘fašist’ 625 puta, i to samo u listopadskom izdanju ovog lista. Radio-televizija Crne Gore i ‘Pobjeda’ tamošnjem su stanovništvu bila jedna sredstva informiranja, a svaki dan su tijekom izvještavanja koristili govor mržnje. Slično je bilo i s političkim govorima u Skupštini, gdje je zapravo cilj bio pridobiti što više dobrovoljaca za napad na Dubrovnik. Čak se sugeriralo da se ne prijavljuju u JNA nego u paravojne jedinice, kako bi se stvarali četnički odredi, sve to uz stvaranje panike o tome kako je voda došla do grla i kako Hrvati prijete opstanku njihovih država.
IZMIŠLJENA PRIČA O 30 TISUĆA KRVOLOČNIH KOLJAČA
Uz iskrivljavanje terminologije, mediji su se služili i širenjem lažnih vijesti. Nekoliko dana prije napada na Dubrovnik JNA je granatirala Sutorinu, a ‘Pobjeda’ je pisala kako je to učinila Hrvatska. Također, već spomenuti slučaj Markobašić poslužio je za širenje laži kako Hrvati u Hrvatskoj ubijaju srpsku djecu, a ta je laž poslužila i prilikom napada na Dubrovnik.
Agresorska vojska je ušla u Konavle, pa kada ih nije dočekalo i napalo 30 tisuća ustaša, koljača i krvoloka, jer je to jednostavno bila laž i propaganda, onda su putem ‘Pobjede’ plasirali laži da su pohvatali ustaše. Također su objavili da su uhitili i Markobašića te da su ga strijeljali. Međutim, ništa od toga nije bila istina, a Markobašić je tada bio živ i preminuo je 2020. godine.
Ovo istraživanje je vrijedan doprinos i sadašnjosti, 35 godina nakon ratnih zbivanja, kada političke elite mlađim generacijama ne pružaju istinit pogled na događaje nego manipulacije koje im odgovaraju.
OBJAVLJENE RIJEČI JEDNAKO TEŠKE KAO GRANATE KOJE SU PADALE
Do sličnih zaključaka došao je i povjesničar Niko Marlais koji je u svom diplomskom radu također analizirao izvještavanje o napadu na Dubrovnik u specijalnom izdanju crnogorske Pobjede ‘Rat za mir’, od ljeta 1991. do veljače 1992. godine, koju je obilježio antiratni prosvjed na Cetinju. Zaključak je kako je ‘Pobjeda’ odigrala značajnu ulogu u militarizaciji crnogorske javnosti, a kako su novinari ispaljivali riječi koje su imale jednaku težinu kao granate koje su padale po dubrovačkom području jer su ratnohuškačkim tekstovima i lažima poticali javnost na napad na Hrvatsku. I Marlais je primijetio konstantno korištenje terminologije iz Drugog svjetskog rata, pa su pojmovi poput hrvatski ili neprijateljski, zamijenjeni pojmovima ustaški, fašistički, nacistički.
„Prilično je zanimljivo što se taj narativ vrlo često koristio još u ljeto 1991. godine, kad je malo tko vjerovao da bi Dubrovnik uopće mogao biti napadnut. Svetozar Marović je tada pisao kolumnu u kojoj je odnos Hrvata prema Srbima uspoređivao s odnosom Nijemaca prema Židovima. I to je zapravo cijelo vrijeme bila ta misao vodilja prilikom izvještavanja o ratnim i predratnim događanjima – Hrvate se uspoređivalo s nacistima“, govori Marlais.
Pritom spominje lažne vijesti u kojima se hrvatskoj strani pripisivalo ono što je radila Crna Gora. Kako kaže Marlais, u napisima su plasirali laži o tome da Hrvatska planira napasti Crnu Goru. Također, navodi da je ‘Pobjeda’ još u srpnju 1991. godine objavila pismo čovjeka čiji je prijatelj razočaran jer je sin odbio mobilizaciju.
„U pismu piše da je svratio kod svog kuma koji se nije odazvao na poziv te kako njegov kum zbog toga danima ne pije i ne jede, kako mu je to teže nego rat i kako su sina njegovog kuma potkupili oni koji ne vole svoj dom i kraj, kako su to izdajnici“, kaže nam Marlais.
Također, navodi da je u istom razdoblju u ‘Pobjedi’ objavljena karikatura Stipe Mesića u frizerskom salonu koji pokazuje na sliku Hitlera i govori da želi takvu frizuru.
LAGANJE O SILOVANIM DJEVOJČICAMA I SPRAVAMA ZA MUČENJE
Uoči i tijekom samog napada na Dubrovnik koji se dogodio 1. listopada, ‘Pobjeda’, ali i ostali prosrpski mediji, kreću s linčem na tadašnji hrvatski politički vrh, ali i na ‘obične’ ljude. Šire se izmišljene priče, pa je tako ‘Pobjeda’ objavila lažnu vijest s naslovom ‘Ustaše silovale djevojčicu’, u kojoj navode da su hrvatske snage navodno seksualno zlostavljale dijete od 10 godina. Istog dana ‘Pobjeda’ donosi lažnu vijest o tome da su u pripadnici JNA i srpskih paravojnih formacija na uzvisini iznad Slanoga pronašli najmodernije sprave za mučenje, davljenje i vađenje očiju i zuba.
Marlais navodi kako su prosrpski mediji tijekom rata koristili sličnu terminologiju kakvu danas ruski mediji koriste za Ukrajince; pripadnike suprotstavljene vojske nazivaju fašistima, nacistima i narkomanima.
„Tako sredinom listopada 1991. godine Vasko Radusinović i Milenko Vico, koji je inače pisao najžešće članke i najveće laži tijekom napada na dubrovačko područje, a koji je u Trebinju pokopan kao književnik, pišu da pripadnici JNA zaleđe fronta ‘čiste’ od sakrivenih HDZ-ovaca i pomagača plaćenika te kako su pronašli municiju, lijekove i hranu dovoljnu za opremanje većih formacija, a u jednoj kući i 300 šprica te kako su ‘bojovnici pod dejstvom narkotika“, objašnjava Marlais te dodaje kako se u tekstu navodi da su pod utjecajem droge počinili klanja, silovanja i pljačku. Navodi kako su se prilikom plasiranja laži novinari često koristili najmorbidnijim izmišljenim detaljima.
‘NIKADA NISMO NAPALI DUBROVNIK’
Studeni 1991. godine bio je mjesec najtežih napada na Dubrovnik, s velikim brojem ljudskih žrtava. Kako su napadi agresorske vojske jačali na terenu, tako je jačala i medijska propaganda. Datum 6. prosinca 1991. godine, kad je napadnuta povijesna jezgra, ostat će zapamćen kao simbol ratnog stradanja Grada, ali i otpora koji je pružio. Crnogorska ‘Pobjeda’ za to vrijeme negira da se napad uopće dogodio.
„Tako je 7. prosinca Milenko Vico objavio kako su se u Dubrovniku međusobno sukobile hrvatske oružane snage i MUP-ovci, a onda su napali JNA koja je bila primorana uzvratiti vatru. Također, istog dana tadašnji pukovnik Milan Gvero, a kasnije i osuđeni ratni zločinac, za Tanjug kategorički negira da je JNA bombardirala Dubrovnik.
Izjavio je tada da ‘na taj grad od strane JNA nije pala ni čestica prašine’. Sve je nazvao perfidnim dezinformacijama u cilju blaćenja JNA. Dodao je kako su hrvatske snage napale JNA koja je bila primorana uzvratiti te kako Hrvati stalno provociraju napad koji se neće dogoditi. Zapravo hoće reći da smo mi njih napali!“ govori Marlais.
I on je tijekom analize nailazio na lažne vijesti o tisućama Tuđmanovih plaćenika, ustaša, Kurda, Bugara, Rumunja, Turaka, Iračana, pa čak i Filipinaca.
„Tema je krajnje ozbiljna, ali dopustit ću da budem malo ironičan prema tim lažima pa ću reći – dobro je da danas imamo strane radnike iz Filipina, možda će nas opet braniti“, ironično će Marlais.
‘NEMA MJESTA PANICI, NAROD NITKO NE MOŽE POBIJEDITI’
Doktor znanosti i stručnjak za novinarstvo koji je kao zamjenik glavnog urednika ‘Dubrovačkog vjesnika’ i novinar izvještavao o ratnim događanjima na dubrovačkom području, Đorđe Obradović, podsjeća kako propaganda i novinarstvo imaju drugačije ciljeve. Stoga, u pravilu, jedno s drugim ne ide. Pritom objašnjava da novinarstvo mora biti točno, istinito, pošteno, uravnoteženo i nepristrano, dok propaganda ima za cilj oblikovanje stavova u skladu sa željama naručitelja poruka pa je uvijek pristrana.
„No, i ratno novinarstvo se potpuno razlikuje od mirnodopskog kad novinari izvještavaju o ratu u vlastitoj napadnutoj državi ili u državi napadaču. Kad izvještavaju o ratu u nekim drugim državama, s kojima nemaju emotivnu povezanost, moguće je više poštovanje novinarskih pravila“, navodi Obradović. Potom opisuje kako je ratno izvještavanje izgledalo u Dubrovniku.
„Nas je u Dubrovniku rat zatekao potpuno nepripremljene za djelovanje u ratnim uvjetima. Imali smo mi u Dubrovačkom vjesniku ratni plan po kojemu smo se trebali prebaciti iz znatno jeftinije tiskare u Sarajevu u skuplju u Splitu i tako prebroditi eventualnu nemogućnost slanja rukopisa i dopreme novina iz Sarajeva, ali nitko nije pretpostavio da će tadašnja JNA s rezervistima toliko silovito napasti Dubrovnik i da ćemo prvi dan ostati bez struje, vode i prometne veze s ostatkom Hrvatske. Tako su nam i rukopisi ostali u torbi pa smo, tek da bismo izišli u subotu kao i svaku desetljećima prije, našli ručnu slovoslagarnu“, prisjeća se Obradović.
Đorđe Obradović i Božo Vodopija u razrušenom uredništvu Dubrovačkog vjesnika (foto: privatna arhiva)
Tako navodi da je vlasnik Hamza Kreso složio na papiru od osmrtnica sažete vijesti koje mu je diktirao glavni urednik Božo Vodopija.
„U tim su vijestima bili i preuveličani neprijateljski gubitci. Mi smo to znali, ali smo morali objaviti jer nas je obvezivala Uredba Predsjednika Tuđmana o informativnoj djelatnosti za vrijeme ratnog stanja. Dakle, taj dio teksta o neprijateljskim gubitcima je spadao u propagandu, a ne novinarstvo“, iskreno će Obradović.
Kaže kako zadnja predviđena vijest nije mogla stati, a ostalo je mjesta za jedan redak. Tad je i sam pribjegao propagandi i osmislio apel: Nema mjesta panici! Narod nitko ne može pobijediti!
„Kad smo dijelili ratna izdanja Dubrovačkog vjesnika po skloništima, u obliku letaka, znali su nam se ljudi javiti riječima: ‘Nema mjesta panici! Narod nitko ne može pobijediti!’ Znači da je propaganda djelovala. Ali, važno je istaknuti, da u Dubrovačkom vjesniku, na HRT – Radio Dubrovniku i u sadržajima koje su slali dopisnici iz Dubrovnika matičnim redakcijama, nije bilo govora mržnje, niti crne propagande“, tvrdi Obradović.
Dubrovački vjesnik uz poruku: ‘Nema mjesta panici’
DUBROVČANI KOJI PALE GUME
Stručnjak za novinarstvo navodi da je bilo još propagande u ratnim izdanjima Dubrovačkog vjesnika, često u priopćenjima dužnosnika koja su objavljivali. Propagande je bilo i u ostalim glasilima za koja su pisali dopisnici iz Dubrovnika i na Radio Dubrovniku, ali uvijek se radilo o najblažem obliku, u teoriji poznatome kao bijeloj propagandi.
„Bijela propaganda uvjerava, ali nije zasnovana na lažima, poput sive ili ne služi se izmišljanjem i konstruiranjem lažne stvarnosti kako bi se ocrnilo protivnika poput crne. Primjer crne propagande bila su posebna izdanja titogradske Pobjede naslovljena ‘Rat za mir’ u kojima su se opravdavali napadi na Dubrovnik kao obrana Crne Gore i Jugoslavije. Na tranzistorima smo mogli, kad bismo uspjeli uhvatiti njihove radijske emisije, čuti kako srpska i crnogorska glasila izvještavaju da u Dubrovniku ima struje i vode i da Dubrovnik nije napadnut, nego da Dubrovčani pale gume. To su primjeri crne propagande koja je bila učinkovita jer njihova javnost dugo nije znala pravu istinu“, podsjeća Obradović.
Kako je rat odmicao, kaže Obradović, u ratnim je izdanjima Dubrovačkog vjesnika bilo sve više novinarstva, a sve manje propagande. Navodi kako uloga medija nije širenje propagande, nego izvještavanje, ali u ratnim okolnostima to je jako teško.
ŠTO JE ISTINA
Od napada na Dubrovnik prošlo je gotovo 40 godina. Ratovi diljem svijeta su se u međuvremenu započinjali, dovršavali, a neki bjesne kroz svo to vrijeme, gotovo bez prekida. U svim oružanim sukobima, ponavljaju se medijske manipulacije, laži, dezinformacije, koje mogu imati dalekosežne posljedice. Uništiti nečiji život. Ugroziti ga. Izazvati napad i agresiju. Stvoriti javni linč.
„Ako nekadašnje stanje usporedimo s današnjim vremenom, možemo vidjeti da u izvještavanju o ratnim zbivanjima prevladava propaganda pa čim se utvrdi izvor, unaprijed se zna kakav će biti pristup i tumačenje ratova u Ukrajini, Izraelu, Gazi, Iranu, Jemenu… Samo što su danas tehnološke mogućnosti za manipulaciju toliko napredovale da prosječni korisnici medija i društvenih mreža često povjeruju da gledaju stvarne video priloge s ratnih poprišta, premda ih je stvorila umjetna inteligencija u skladu s propagandnim naputcima naručitelja“, upozorava Obradović.
I godinama nakon Domovinskog rata, pojedini prorežimski tabloidi i radikalni političari povremenu pokušavaju oživjeti propagandne narative o granatiranju Dubrovnika kao ‘režiranom napadu Hrvata’. Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu u potpunosti je demantirao ove teze i osudio zapovjednike JNA za namjerno i neopravdano granatiranje civilnih ciljeva i Grada.
Bez obzira na propagandu i manipulacije, istina nekako na kraju uvijek ispliva. O istini o napadu na dubrovačko područje svjedoče dokumenti, fotografije, videozapisi, presude, svjedoci tog vremena, njihove ispovijesti, jedan ranjeni i nepokoreni Grad i njegovi stanovnici. Oni demantiraju sve manipulacije i lažne vijesti objavljene u tadašnjim glasilima.
Istina je da je dubrovačko područje napadnuto, da su stradali brojni vojnici i civili, da je dio njih odveden u logore, da je stanovništvo tri mjeseca provelo u agoniji i skloništima, bez struje, vode i prometne povezanosti, slušajući zlokoban zvuk granata, opće opasnosti i vijesti o smrtno stradalim susjedima, prijateljima, sugrađanima, članovima obitelji. Istina je da agresorska vojska nikada nije zatekla 30 tisuća krvoloka niti ‘ustaša’, kako se tada lagalo, nego napadnuti narod koji sve strahote koje su mu se dogodile nikada nije priželjkivao niti prizivao. Mogli su tek braniti svoje kuće, ognjišta, obitelji i vlastite živote s ono sitno oružja što su uspjeli nabaviti teškom mukom ili sami proizvesti, jer oružje iz Hrvatske nije lako dolazilo do Dubrovnika. I to je istina kojom s kojom se crnogorska javnost tek treba suočiti. To su istine koje znaju oni koje istina zanima. Sve ostalo je propaganda i laž.
