Njihovu objavu prenosimo u cijelosti:
“Nije istina da psi samo pronađu dom.
Neki psi pronađu sudbinu..
Priklica, koja se danas zove Nala, nije otišla bilo kome.
Otišla je tamo gdje je, kako stvari stoje, sve već bilo zapisano. Samo smo mi to tek trebali vidjeti.
Prošli tjedan, sasvim slučajno, odabrali smo nju da je povedemo na radionicu oslikavanja keramike.
Tamo među bojama, subotnjom gužvom i žamorom, upoznali su je.
Rekli su da već imaju jednog psa.
Rekli su da su jednog izgubili… i da praznina još uvijek postoji. Rekli su da možda razmišljaju o društvu.
Možda.
Ali izgleda da Priklica nije pas za “možda”.
Svidjela im se odmah.
Onako kako se ne sviđa pas… nego kako ti nešto klikne duboko u prsima i ne znaš objasniti zašto.
Sutradan su došli u azil.
Isti dan su se javili i ispunili upitnik za udomljenje.
I odjednom je “možda” postalo “vrlo vjerojatno”.
Idući dan odveli smo je k njima.
Ali postojao je još jedan sudac.
Jedna starija četveronožna seka koja je morala reći svoje.
I svi znamo da su takve odluke jedine koje se stvarno računaju.
Upoznavanje…
Onaj trenutak tišine dok gledaš, dišeš i ne znaš hoće li se svijet posložiti ili raspasti.
Starija seka ju je odmah pozvala na igru, a Priklica je očekivano bila malo stisnuta u strahu.
Ali ne zadugo.
Danas javljaju da su njih dvije kao da su sto godina dijelile isti dom, isti kauč, iste poglede.
Kao da se nisu tek upoznale… nego ponovno pronašle.
Priklica više ne traži svoje mjesto.
Nala ga ima.
I nije to samo sretno udomljenje.
To je onaj rijetki trenutak kad sve sjedne na svoje mjesto i shvatiš da ponekad… stvarno, ali stvarno… sve bude kako treba.
Našoj Priklici, a njihovoj Nali, želimo od srca puno, puno godina provedenih u ljubavi.”
