Hrvatska ulica i društvene mreže već petnaestak godina svjedoče gotovo istom obrascu kada je riječ o građanskom i mladenačkom buntu.
Sve je počelo još s takozvanim ‘Facebook prosvjedima’ 2011. godine, koji su nakratko napunili gradske trgove, ali su se jednako brzo ugasili jer iza njih nije stajala nikakva čvrsta organizacija ni jasna artikulacija ciljeva. Slično je završio i pokušaj preslikavanja francuskih ‘Žutih prsluka’ 2018. godine, koji se u nas sveo na svega nekoliko desetaka okupljenih. Kroz cijelo to razdoblje pokazalo se kako prosvjedi mladih za bolji standard, manje poreze ili pravednije društvo u pravilu teško dobivaju stvarni zamah na terenu. Nasuprot toj građanskoj tromosti, s nevjerojatnom se lakoćom i brzinom mobiliziraju mase na radikalno desnom spektru, čemu smo svjedočili i na odurnim crnokošuljaškim ‘stupanjima’ u Splitu. Razlika leži u organizaciji usprkos logičnom i prirodnom buntu mladih ljudi. Dok studenti kreću od nule i moraju tjednima uvjeravati putem društvenih mreža, desne mobilizacije često se oslanjaju na takozvanu ‘ultras infrastrukturu’, gotovu, čvrsto hijerarhiziranu navijačku mrežu s kvartovskim podružnicama, disciplinom i brzim zatvorenim kanalima komunikacije koja u samo nekoliko sati može izvesti tisuće ljudi na ulicu.
Upravo u takvom društvenom okruženju inicijativa ‘Vrijeme za promjene’ najavljena za subotu, 12. prosinca (nakon iznenadne odgode prvotnog termina u studenome), najavljuje prosvjede pod nazivom ‘Glas promjene’ u čak 13 hrvatskih gradova, među ostalim i ođe u Gradu. Njihov model djelovanja izravno preslikava taktiku studentskih prosvjeda u Srbiji. Predstavljaju se kao strogo nestranačka građanska inicijativa, komuniciraju gotovo isključivo putem Instagrama i svjesno ne ističu vođe imenom i prezimenom. Takva horizontalna struktura osmišljena je kao štit kojim organizatori žele spriječiti osobna diskreditiranja, medijski pritisak ili političko etiketiranje koje vrlo brzo ugasi svaki građanski i društveni pokret.
Međutim, ovdje nastaje ključni problem ili razlika. U susjednoj Srbiji tragični pad nadstrešnice u Novom Sadu poslužio je kao opipljiv okidač. Okidač koji je ujedinio cijelo društvo i probio zid straha zamijenivši ga ljutnjom i ogorčenošću zbog vrhunca Vučićeve sprege s kriminalom, uz tragično stanje sloboda i ljudskih prava. Stanje, od medija do institucija u Vučićevoj 14-ogodišnjoj autoritarnoj omči, koja je služila samo njemu i njegovim podobnicima i jurišnicima uz enormno bogaćenje. U Hrvatskoj takvog jedinstvenog ‘trigera’ nema. Korupcija, nepotizam, spora birokracija, izostanak stvarnih reformi i iseljavanje mladih kronični su problemi koji u hrvatskom društvu češće izazivaju tihu apatiju i pakiranje kofera nego izlazak na hladnoću. Organizatori su taj prijeko potrebni emotivni okidač pokušali pronaći u strašnoj smrti mladića u zagrebačkoj psihijatrijskoj bolnici Jankomir, organizirajući tihe skupove ‘8 minuta šutnje’ u Zagrebu i Splitu. Iako taj slučaj doista budi snažan bijes i užas zbog dugogodišnjeg nemara sustava, sustava koji je omogućio ovakav strašan zločin, usprkos upozorenjima pravobraniteljice i izvještaja Vijeća Europe (CPT) o stanju u psihijatrijskim bolnicama u Hrvatskoj. Poslali su ga Hrvatskoj još u rujnu 2022., odmah nakon obilaska tih ustanova. Pa je ministrica znala ili je morala znati. Izvještaji koji, nažalost, govore da ono što smo saznali o Jankomiru postoji i šire po psihijatrijskim odjelima i ustanovama. Ipak, to teško može postati nacionalni okidač jer se odgovornost u javnom prostoru rasplinula između bolničke uprave, gradske vlasti i resornog ministarstva, uz klasična parlamentarna natezanja. Čini se kako upravo to odgovara i vlasti i oporbi, ma koliko se prepucavali.
Ipak najzanimljiviji dio cijele priče je reakcija domaće politike na najavu ‘studentskog prosvjeda’ u prosincu , točnije, njezina gotovo potpuna šutnja. Ni vladajući ni parlamentarna oporba zasad ne komentiraju najave prosinačkih okupljanja, ostavljajući dojam duboke nelagode i proračunatog opreza. Čini se da i u vrhu vlasti, ali i u oporbi, prevladava neki mali ‘strah’ da bi svaka pogrešna, bahata ili podcjenjivačka izjava, čemu su svi redom skloni, na račun mladih mogla poslužiti upravo kao onaj politički okidač koji prosvjednicima na terenu, zasad, nedostaje. Vidjet ćemo u kom smijeru će se razvijati. Izrazito pro vladini mediji počeli su propitivati studentske motive u negativnom kontekstu. Ali, vrlo oprezno.
Za razliku od najavljenog prosvjeda u prosincu ovih ‘bezimenih’ studenata, štrajk koji je ovaj petak organizirala grupa đaka i studenata, odnosno bojkot nastave u pet hrvatskih gradova izravno je povezan s valom učeničkih i studentskih prosvjeda koji su ove jeseni izbili u Francuskoj zbog proračunskih rezova i loših uvjeta u školama. Taj je francuski bunt prerastao u europsku platformu ‘International Youth Strike’, u sklopu koje se u 25 zemalja prosvjeduje protiv ulaganja u vojsku na štetu obrazovanja. Hrvatski su organizatori taj okvir prilagodili domaćim problemima pa se fokusiraju na ukidanje obveznog vojnog roka i preusmjeravanje novca s naoružavanja u školstvo. U domaćem sustavu traže besplatne tople obroke u srednjim školama, bolje uvjete u studentskim menzama, obnovu školskih zgrada te 5.000 novih mjesta u studentskim domovima uz zabranu ljetnog iseljavanja zbog turizma. Jednako tako ističu problem priuštivog stanovanja i nemogućnost kupovine preskupih kvadrata za mlade obitelji. Ma koliko Vlada pokušava povećati poreze na prazne stanove i na one za turistički najam, taj je porez realno zanemariv za one koji ulažu u nekretnine. Ova akcija nije usmjerena protiv profesora ni ravnatelja, već škole služe kao prostor za pritisak na Vladu, a koliko je ova inicijativa uistinu odjeknula među mladima, pokazat će finalni odaziv u učionicama i predavaonicama. Kako stvari stoje, današnji štrajk ne izaziva previše brige ni jedne ni druge političke vrhuške i pritom se održava u ovom teškom tjednu obilježenom vukovarskom tragedijom i vukovarskim ponosom. Nisu baš znali izabrati trenutak. Eto vas.
Iz tiskanog izdanja od 20. studenog
