Najnovije istraživanje otkrilo je surovu hrvatsku realnost. Čak 42,8 posto srednjoškolaca u školi je gladno, a puno njih svaki dan, piše Vjera Šuman u novoj kolumni.
Nešto više od 6,5 posto ih živi u izravnoj prehrambenoj nesigurnosti, ali glume kako nisu gladni i eto baš ne žele na izlet, kako bi sebe i roditelje zaštitili od društvene stigme. Kada je trebalo osigurati sredstva za kupnju obroka djeci, država je oprala ruke uz objašnjenje da ‘mjera nije provediva jer srednje škole nemaju tehničke uvjete’. Ovo hladno obrazloženje došlo je iz Fuchsovog ministarstva. ‘Tehnički uvjeti’ u Hrvatskoj magično ovise o tome tko sjedi u vladajućoj koaliciji i što mu u tom trenutku treba za mir u kući. Dok se djeci broje mrvice, za šefa Domovinskog pokreta, Penavu, tehnički uvjeti stvaraju se brzinom svjetlosti, čak i kada su njegovi projekti spomenici investicijskom apsurdu.
Vlada bez problema pronalazi dodatnih 250 tisuća eura za proširenje vukovarske marine, iste one u koju je Penava je već ulupao 1,3 milijuna eura. Ubrzo ju je zatrpao. Zbog tehničkih razloga, dakako, pa je njezino micanje i premještanje koštalo novih 1,5 milijuna eura. Na tom istom vukovarskom popisu uspjeha stoji i famozni mini-kafić od svega 31 kvadrat, u koji je ulupano nevjerojatnih 320 tisuća eura javnog novca. 10 tisuća eura po kvadratu. Kafić je nakon samo godinu dana neslavno propao i ostao prazan. Za te ekshibicije javni novac teče u potocima, a uvjeti se stvaraju sami od sebe. Penava novac traži za crkvu, za franjevce i ‘nešto malo’ za marinu. Tko smije reći da će dati djeci, a ne crkvi? Jedino, možda, crkva sama. Ali ne bavi se time. Konačni epilog ovog pranja ruku je politička farsa godine. Penavina stranka drži Ministarstvo demografije, ali učenici koji su već rođeni i sjede praznog trbuha u školama uopće nisu predmet njihovog interesa. Iz perspektive vlasti, demografija očito prestaje onog trenutka kada dijete odraste dovoljno da zatraži sendvič. Posljedica? Dok država financira zatrpane marine i prazne lokale za politički mir, najbolje što ti učenici mogu učiniti je dobro napisati test i kad dobiju svjedodžbu ‘demografski nestati’. Iseliti.
U Srbiji se ‘dogodio narod’! Iako još ne znamo kakva će biti ‘studentska priča’, lijepo je vidjeti Vučićev pad nakon 14 godina zla. Neki naši političari potiho se nadaju kako se neće pošteno postaviti prema Hrvatskoj, odnosno, ratnoj prošlosti jer dođavola, Penavi, Mostu i cijelom društvu ostali bi samo Nepalci, Filipinci i pokoji Indijac za redovnu dozu mržnje. Premalo, moglo bi narodu pasti na pamet baviti se gospodarstvom, poljoprivredom, javnim natječajima i bjesomučnim trošenjem političkih dizača ruku. Cerekamo se ‘komšijama’ čiji je direktor Elektroprivrede prije tog posla odlično pekao janjce i odojke, zaboravljajući kako i naši politički alkemičari imaju ‘recepte’. Naši su stručnjaci kupovali plin suhim zlatom, pa ga zbog prepunog skladišta ‘poklanjali’ tajkunima za jedan cent po megavatsatu. Trenutačno je aktualan natječaj za ravnatelja ŽUC-a u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Njihov župan silom gura uzgajivača cvijeća i šparoga na čelo Uprave za ceste. Logično, tko bolje razumije asfalt i drenažu od čovjeka koji zna kako natjerati šparogu da probije tvrdu zemlju i nikne? Zamislite kako će tek dobro znati natjerati asfalt da popuca nakon zime, kako bi se mogao raspisati novi ‘javni natječaj’.
Kada u Hrvatskoj gledate političke debate u Saboru, stječe se dojam da se ljevica i desnica ne mogu dogovoriti ni oko toga koje je godišnje doba. Kada se iza kulisa upale reflektori istinske, dubinske domoljubne koristi, unutarstranačke boje u sekundi izblijede, a naš politički sustav proradi savršenije od švicarskog sata. Ogledni primjer te dirljive nadstranačke sloge leži zabetoniran ispod dubrovačkog aerodroma, gdje kerozinski sustav već devet godina služi kao spomenik crnohumorne stvarnosti u kojoj živimo. Cijeli je cirkus, podsjetimo, počeo u mandatu SDP-ova direktora Roka Tolića kojeg je postavio i tetošio Dajštodaš Dončić, dok mu je zamjenik bio brat naše nenadmašne Dube. Tolića je smijenio Plenki zbog javne nabave koja je i prije smjene, bilo je jasno svima upućenima, smrdila do neba i gdje se izvlačio novac u raznoraznim dealovima. Sad smo saznali da ni to nije sve. Pod pistu, umjesto čeličnih cijevi za gorivo, ukopana je jeftina plastika za kanalizaciju. Tu su kerozinsko-fekalnu čaroliju otkrili europski kontrolori i pokazalo se kako 22 milijuna eura koje aerodrom vraća zbog ‘Tolićeve javne nabave’ nije jedina šteta koju je Tolić maestralno izveo. Troškovi postavljanja pravih cijevi i sustava su toliki da ih u ovom času aerodrom jednostavno ne može platiti, pa će i dalje ‘puniti’ avione kerozinom po starom. Na Tolićevo mjesto tada ne zasjeda neki neovisni znalac, već HDZ-ov Frano Luetić, brat naše nedodirljive Dube. Svi kažu da nije nimalo poteg’o na našu Dube, ali nije ni znalac, ma koliko je godinama radio na aerodromu. Ljudi u Gradu kažu, ma on je dobar čovjek, ali bio je na
krivom mjestu. Da bi unutarstranački mir bio armiran bolje od same piste, u istu upravu ubrzo, bez javnog natječaja, ulijeće i Ivan Maslać, Plenkijev šogor.
I tu dolazimo do najljepšeg dijela ove operacije. Plenkijev šogor tehnički je došao na već obavljen podzemni ‘dobar posao’. Nije on kupovao plastiku u lokalnom uradi-sam dućanu. On je samo dobio elitnu fotelju jer ima najmoćniji obiteljski telefon u Gradu. I tako godinama sjedi na milijunskim računima, gleda kako aerodrom u tišini diže kredite i plaća 22 milijuna eura penala Europi a s druge strane linije mu je šef države. Je li Maslać javio obitelji da sustav smrdi na teški kriminal? Prijaviti prevaru značilo bi uperiti prst u samog Dubinog brata, koji je kao dugogodišnji Tolićev zamjenik, morao znati što potpisuje. Morao ako i nije. I tako, svi su sve znali ali nisu se htjeli miješati. To je zato jer su logično razmišljali. Pa što se tu može, sve se zna, ali oni koji su trebali reagirati nisu mislili da je baš to toliko bitno. Otvaranje te Pandorine kutije pokvarilo bi unutarstranačku idilu i ugrozilo obiteljske klanove u vrhu države. Zato je šogor mudro odabrao baviti se letovima iz Amerike, dok su penali i dalje plaćani. Malo je skupo, ali mir nema cijenu.
Vrhunac ovog dubrovačkog apsurda je zapravo antologijski. Dok je Mato godinama govorio o Tolićevim marifetlucima, i u Saboru, i u Gradu, i usput trošio energiju trčeći po Babinom kuku, s metrom na ulici, pod betonom aerodroma, ležala je zakopana ‘atomska bomba’. I to pod čvrstom stražom Matovih vlastitih stranačkih kolega, Dubinog brata i premijerovog šogora, koji su na toj istoj bombi mirno sjedili, šutjeli i disali punim plućima. Jasno, nisu znali. Tek kada je iz Bruxellesa stigao zadnji račun koji je probio sve proračune i kada se stvar više nikako nije mogla ‘smiriti’, istina je postala samo slika društva u kojem živimo. Godinama je Mato sve to govorio, ali svi su se pravili gluhi. Čak su ga prozivali kako vodi neki osobni rat. Prevara je godinama bila savršeno zataškana unutar ‘obitelji’, afera razotkrivena tek onda kada je sama od sebe eksplodirala. Loptica je sada službeno prebačena na stol Ureda europskog javnog tužitelja. Ako EPPO do kraja pročešlja ove dubrovačke obiteljske i interesne klanove i probije zid administrativne šutnje, tekst te optužnice mogao bi biti zabavniji i intrigantniji od najbolje turske sapunice. Ako EPO uopće opstane, jer nikom ni u vrhu EU, ni u državama članicama, nisu po ćeifu. Eto vas.
