Zaboravite sve one priče o sporoj birokraciji u kojoj vam papiri stoje na dnu ladice dok ne osijedite, piše Vjera Šuman u novoj kolumni Utijavanje na hladno.
To pravilo o beskrajnom čekanju vrijedi isključivo za obične ljude koji traže građevinsku dozvolu ili, ne daj Bože, inkluzivni dodatak. Ako se u igri nađu milijunski iznosi od prekograničnog uvoza najgoreg industrijskog mulja i kancerogenih kemikalija, naša administracija odjednom proradi brzinom mlaznog aviona. Nema tu nikakve drame, dovoljno je da prava osoba obavi onaj jedan jedini telefonski poziv s pravog mjesta i sve se dozvole za skladištenje kancerogenog taloga rješavaju preko noći. Čak i retroaktivno, mjesecima nakon što su strani kamioni odavno istovarili teret i otišli.
Slovenija je u ovom poslu odigrala ulogu ozbiljnog poslovnog partnera. Dok u njihovim europskim evidencijama stoji da su u Hrvatsku izvezli 1400 tona otpada, u hrvatskoj službenoj evidenciji piše 83 tone. Tisuće tona opasnog otpada u našim registrima magično nedostaju. Ta se golema razlika jednostavno pretočila u čistu zaradu domaćih ‘igrača’, jer ono što službeno ne postoji u papirima, najlakše je bagerom zakopati pod okriljem noći. Zlobni Sloveneri su tu razliku u količini nazvali ‘balkanski javašluk’! Stvarno su bezobrazni! Ipak, mora im se priznati, napravili su dobar i posve čist izvozni posao. Danas Lika, a sutra tko zna koja regija. Pitanje, naravno, opet mrziteljsko – koliko ovakvih skrivenih ekobombi zapravo leži po cijeloj zemlji dok institucije ‘nemaju pojma’. Ipak, dodatni apsurd nastaje u trenutku kada shvatite da su nas talijanske službe doslovno preklinjale da obratimo pažnju. Talijanske tajne službe i istražitelji godinama su slali precizna upozorenja i rute sumnjivih šlepera, no domaće vlasti su ta pisma očito tretirale kao bezvrijedne papire smještajući ih gdje i pripadaju. Na dno ladice. Ovdje vlada urođeni imunitet na strana upozorenja. Što će nama netko iz Rima držati lekcije? Dok su šleperi bezbrižno jurili cestama, domaća inspekcijska krema imala je znatno važnijeg posla. Njihov donedavni šef bio je toliko zauzet obilaskom regionalnih domjenaka i konzumacijom domaćeg pršuta i slasne janjetine, da mu je izlazak na teren postao fizički nemoguća misija. Kako očekivati od čovjeka s povišenim tlakom i kolesterolom, puna droba da kopa po sumnjivim bačvama? Inspekcija je tako prošetala kršem dvadesetak puta, udahnula svjež zrak i zaključila da sve miriše isključivo na netaknutu prirodu i tradiciju. Kad je taj proždrljivi šef napokon morao otići, vlast je povukla maestralan potez. Fotelju glavnog državnog inspektora jednostavno su ostavili praznom. Ako nema šefa da potpiše prijavu, onda tehnički nema ni kršenja zakona.
Cijela operacija ne bi bila razotkrivena da nije bilo europskih tužitelja iz ureda EPPO-a. Dok su domaće inspekcije godinama žmirile, Europljani su pratili trag novca i subvencija. Ivan Turudić ovaj put nije stigao ni trepnuti, a kamoli oteti istragu iz ruku EPPO-a, jer su dokazi bili previše čvrsti da bi ih domaći aparat mogao zataškati. Pa sad istražuje. Sporo, što je logično, jer je to spor i težak proces.
U subotu se u Zagrebu sprema masovni prosvjed pod sloganom „Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku“,što je proglašeno hodom zlonamjernih mrzitelja koji se žele producirati. Ipak, Plenki je u srijedu hitno dojurio u Gospić s čak pet ministara kako bi ugasio požar. No, nije baš ispalo bajno. Ogorčeni građani i većina udruga potpuno su ga bojkotirali i odbili mu doći na sastanak kako ne bi sudjelovali u političkoj predstavi. Plenković je pred kamerama odmah ispalio dobro poznatu parolu da „nema nikakve stvarne ugroze“ i da prosvjednici samo šire histeriju, što je proizvod onih iz oporbe, dok su ministri za stolom demonstrativno ispijali čaše vode iz špine kako bi dokazali da je sve u redu. Doduše, nismo vidjeli odakle je točena voda u njihove čaše. Ali, dajte molim vas, kakve to ima veze?!
Dok vlast izvodi taj estradni show, stvarna panika na terenu ne prestaje. Građani masovno kupuju flaširanu vodu, kafići odbijaju točiti ‘pipovaču’, a svatko tko postavi logično pitanje odmah je proglašen državnim neprijateljem, komunistom i jugoslavenčinom uz orkestriranje nesposobne oporbe. Istina jest da koriste priliku, to im je i posao, ali isto tako je istina da nije bilo Troskota pitanje je kad bismo i bismo li uopće za to saznali. Narodu je toliko prekipjelo da je, tko bi znao zašto, zaobišao domaće zavode i onog dragog čovjeka Capaka. Sami šalju uzorke vode i vlastitu krv u neovisne laboratorije u Berlin kako bi provjerili razinu teških metala i vječnih kemikalija u svom tijelu.
Pokraj premijera sjedila je naša smrtno uvrijeđena ministrica zaštite okoliša, naša Marija, koja je ni kriva ni dužna za sve saznala iz naših dakako ‘neprijateljskih’ medija, ne sluteći ništa dok je provjeravala horoskop. Pred kamerama proživljava osobnu dramu jer je zli aktivisti napadaju, dok ona gine od posla. Izbezumljeno tvrdi da Ministarstvo nije napravilo niti jedan jedini propust, a u isto vrijeme očajnički šalje pisma na 15 adresa po Europi moleći da netko udomi ovo smeće jer Hrvatska uopće nema odlagalište za opasni otpad! Konačno rješenje koje država nudi, naravno, platit ćemo mi kroz poreze, manje subvencije i manja socijalna davanja. Umjesto pljenidbe imovine kriminalaca, ali baš svih koji su umočeni u taj ‘posao’, milijuni eura iz proračuna potrošit će se na kupovinu plastičnih folija da se otrov ‘privremeno’ sakrije od jesenskih kiša. Krug je zatvoren. Narod se svađa oko ideologije, tuđi otrov se maskira našim novcem, a domaća mafijaška ekipa mirno planira sljedeći unosni posao. Kad bi Tony Soprano danas sjeo s ovim našom ‘majstorima’ za stol, vjerojatno bi duboko uzdahnuo, pogledao u onu staklenu čašu s vodom na stolu i rekao Christopheru: ‘Molto, ovi dečki ljudima toče kancerogeni mulj iz špine, proglašavaju ih neprijateljima kad se bune i još im naplaćuju milijune da to pokriju najlonom. Sram me je kakvi smo mi obični glupi i nesposobni amateri. Treba im skinuti kapu i ozbiljno se pozabaviti učenjem od najboljih’. Eto vas.
