Cijela priča svakog ljeta počinje onim jedinstvenim trenutkom kada se izgovori legendarna zapovijed. ‘Neka uđu’! Ti glumci, ti čudaci, ta sloboda i ta mašta, svi oni ulaze na velika vrata u Grad. Ta rečenica u ovom svemiru u kojem živimo ima i svoju drugu stranu, onu mračniju. Dopuštajući umjetnosti neka uđe, sviđalo nam se to ili ne, zapravo otvaramo vrata najbrutalnijoj istini o nama samima. Druga je stvar doživljavamo li to tako ili se samo prepuštamo igri bježeći od stvarnosti koja je prečesto brutalna.
Ovogodišnji dramski program Dubrovačkih ljetnih igara sklapa jednu čudesnu mapu ljudskih mana i psihologije. Sve te naizgled različite festivalske niti, od Držićeva Skupa na Poljani Ruđera Boškovića, preko Goldonijevih Ribarskih svađa, Vojnovićeva Ekvinocija, Ibsenove Žene s mora, pa sve do bolne Medeje i legendarne Mare i Kate povezuju i teku prema istom ušću. Prema tiraniji i slomu morala. Za početak Držićev Skup. Priča o starom škrtcu opsjednutom svojim zlatom. Ne spava, nikome ne vjeruje, paranoidan je i spreman je uništiti sreću vlastite kćeri samo kako bi sačuvao svoje blago. Makni Skupu taj ‘tezoro’ i daj mu u ruke državu. Što dobiješ? Dobiješ upravo Richarda III. Psihologija im je potpuno preslikana. Obojica su bolesni, izolirani likovi koji zbog fiksacije na materijalno (bilo to zlato ili kruna) gube razum i na kraju ostaju posve sami i ludi. S druge strane, Ribarske svađe i naša Mara i Kata savršeno seciraju mentalitet naroda, puka. Pokazuju nam kako se ljudi lako posvađaju oko gluposti, kako se šire tračevi i kako mase brzo gutaju lažne priče i tračeve na ulici ili danas na društvenim mrežama. To je onaj ključni trenutak manipulacije koji Shakespeare koristi u tragediji da pokaže kako diktator iskoristi taj povodljivi, uplašeni narod da bi se popeo na vrh. Na to se nadovezuju Ekvinocijo i Medeja, drame koje donose onu najtežu, mračnu stranu ljudske naravi, frustraciju, želju za osvetom, obiteljske izdaje i trenutke kad čovjek zbog povrijeđenog ega odluči spaliti sve oko sebe. Upravo je ta duboka frustracija i osjećaj zakinutosti ono unutarnje gorivo koje pokreće Richarda III.
Shakespeare sve te male, svakodnevne ljudske slabosti, pohlepu, povodljivost, osvetu i paranoju spaja u jedno jedino političko čudovište. Prema najavama, ova ekipa sjajnih glumaca, donosi politički triler u kojem povijesna utvrda postaje klaustrofobični bunker modernog diktatora. Prostor u kojem se iza zatvorenih vrata montiraju laži, kontroliraju mediji i planira eliminacija konkurencije. Richardu samo trebamo skinuti onaj renesansni oklop, dati mu pametni telefon i logiranje na društvenim mrežama. Sve ostalo je isto. Tip je izmislio fake news prije interneta. U stanju je izaći pred ljude s Biblijom u ruci, glumiti najvećeg sveca i skromnog čovjeka koji uopće ne želi vlast, dok u pozadini već ima spreman plan koga će sve likvidirati. Moderni diktatori ne govore ‘ja sam zao’. Oni glume spasitelje naroda, plaču pred kamerama i uvjeravaju nas da sve rade za naše dobro, dok na mrežama stvaraju alternativnu stvarnost. Jesmo li se ikada zapitali zašto nas svaka nova kriza, svaki novi rat i pojava nekog novog suludog vođe na svjetskoj sceni tjeraju da se vratimo Shakespeareu? On je prije više od četiri stoljeća kirurški precizno secirao ljudsku prirodu i ostavio nam gotovu mapu svega što danas proživljavamo. Shakespeare nam ne treba da bismo pobjegli od stvarnosti, nego da bismo je doista i pogledali ili progledali.
Ona stara kazališna tvrdnja da je Lovrijenac zapravo Shakespeareova kuća i jest istina. Još od onog prvog Hamleta, ta stijena i taj genij imaju bolesno dobru kemiju. Gore su dušu i znoj ostavljali svjetski glumci, ali i naše domaće ikone poput Rade Šerbedžije u onom kultnom Richardu III. iz 1988. godine. No, danas stvari stoje drukčije. Prema najavama Vite Taufera, nećemo gledati povijesnu dramu o nekom dalekom engleskom kralju. Gledat ćemo vijesti u osam navečer. Kao i današnji autokrati, Richard se okružuje isključivo poltronima i rješava ih se čim počnu razmišljati vlastitom glavom. A kad mu ponestane argumenata, kreće s glumljenjem žrtve. Optuži protivnike za urote kako bi skrenuo pozornost s vlastitog lopovluka. No, Shakespeare nam brutalno crta i onaj neizbježan kraj svakog tiranina. Paranoju na najjače. U onoj horor noći prije bitke, kad ga posjećuju duhovi svih koje je likvidirao, Richard puca po šavovima i shvaća da je potpuno sam. To je sudbina svakog diktatora koji se izolira u svojoj palači i sluša samo laži svojih klimavaca. Kad izgubiš dodir sa stvarnošću, povlačiš sulude poteze i na kraju završavaš na livadi, očajnički nudeći kraljevstvo za konja.
Najstrašnija stvar koju nam Shakespeare pokazuje nije sam Richard i njegovo ludilo. Najstrašnija je spoznaja kako ti despoti uopće dolaze na vlast. Oni ne padaju s neba. Tiranina stvara društvo. Stvaraju ga uplašeni moćnici koji šute radi vlastitih fotelja, političari koji s njim trguju misleći da će ga moći kontrolirati i, na kraju, sam narod koji mu slijepo plješće dok guta njegove jeftine laži. Tu dolazimo do onog najmoćnijeg, filmskog zapleta koji nudi sam Lovrijenac. Na ulazu u tvrđavu stoji onaj slavni uklesani natpis: “Sloboda se ne prodaje za svo zlato svijeta”. Prođeš ispod tog natpisa koji slavi slobodu, a na sceni te dočeka lik kojemu je sve roba, koji bi prodao sve samo da se dočepa moći. Te hladne zidine, građene da čuvaju slobodu od vanjskih neprijatelja, odjednom postaju ogledalo koje nam poručuje kako najveća opasnost za slobodu ne dolazi uvijek izvana, s tuđim vojskama. Dolazi iznutra, onda kada kao društvo pristanemo na to da nas kupe i još im oduševljeno plješćemo.
Zato je ponovno čitanje Shakespearea pravi hladan tuš. Dokle god kao društvo padamo na iste jeftine trikove i plješćemo onima koji gaze sve pred sobom, Shakespeare neće biti daleka školska lektira. Bit će naš najaktualniji, najtočniji i najopasniji suvremenik. Upravo zbog sjajnog dramskog programa ovih Igara posve je besmisleno pisati o pariškoj paradi, ratu Zokija i Plenkija, Vučiću, saborskim prepucavanjima, Penavinoj kamilica rezoluciji, Ćićovoj maloj, a kamoli o Trumpu ili Putinu i strašnom i besmislenom ratu u Ukrajini, pojasu Gaze i Iranu. Globalna i naša stvarnost ove godine tu je na Ljetnim igrama. Sve, baš sve je sjajno posloženo. Palac gore za ekipu na čelu Igara. Eto vas.
