Večeras, u 21 sat na taraci Art radionice Lazareti održat će se razgovor povodom izložbe Mare Bratoš ‘Skrivena mjesta Grada’, koja je otvorena u Galeriji Otok.
U razgovoru će sudjelovati fotografkinja Mara Bratoš, povjesničarka umjetnosti i kustosica Anita Ruso Brečić, dramaturg i publicist Hrvoje Ivanković i povjesničar umjetnosti Ivan Vigjen.
Osobnu bilješku, kao najavu razgovora, potpisuje Srdjana Cvijetić iz Art radionice Lazareti.
Na izložbi Skrivena mjesta Grada Mara Bratoš izlaže dvije serije fotografija Dubrovnika, jedna je nastala 1995., a druga 2025., trideset godina poslije. Fotografije prikazuju niz lokacija u Gradu, slike mjesta identitetski važnih za Maru, a i sve nas koji smo u Gradu odrastali 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća.
Gledajući te fotografije, mjesta uhvaćena u prizore, pitam se je li trideset godina puno ili malo za jedno mjesto, za jedan prostor? Koliko se toga u jednom prizoru i na jednom mjestu promijenilo, a što je ostalo isto? Što znači pripadati? I kako je pripadanje vezano uz prostor? Je li supstancija pripadnosti prisutna u prostoru samom ili je ona veza našeg osobnog, estetskog, kolektivnog, iskustvenog doživljaja i pamćenja nekog mjesta? Ono što smo sami učitali i povezali u sjećanje? Iako smo se uzdali u memoriju kao sidro značenja prostora, identiteta, pripadnosti, naučili smo da je memorija konstrukt, da je nestabilna, sklona upisivanjima i učitavanjima, da ju je moguće čitati iz više perspektiva i da će nas uvijek iznenaditi. Pa ipak, često joj se vraćamo kao vjerodostojnom izvoru. Potvrdi.
Koja su to naša kolektivna skrivena mjesta, od koga su skrivena, kako su bila skrivena 1995, a na koji su način skrivena danas? Kako ih pamtimo? Kako se nosimo s promjenama? I što je nostalgičnost u svemu tome – obrambeni mehanizam ili način poopćavanja osobnih iskustava?
Kao dijete “prisvojila” sam neke lokacije kojima i danas svaki put prilazim svečano i s nekom vrstom unutrašnje proslave, s uzbuđenjem: Danče, ulica prema Sv. Jakovu, Gorica Sv. Vlaha, Gornji Kono prema Depozitu, Srđ, prolazak barkom kraj Grebena i vanjskom stranom Petke… Kada ih zamišljam sad, gotovo ih sve vidim u zimsko hladno sunčano poslijepodne. Bez ljudi. Čitajući ovaj niz, shvaćam da su to ona mjesta koja se nisu puno mijenjala, pa ni prije nego sam bila dijete i prepoznala ih kao moja (skrivena) mjesta. Mjesta koja volim. Koja volimo. Kolektivno i osobno.
Kao što Mara piše: “Kada govorimo o ljubavi prema nekom mjestu ili lokaciji, zapravo govorimo o nama samima. Jer kroz sva ta mjesta, kroz njihove promjene i kroz sjećanja koja za njih vežemo, zapravo govorimo o vlastitom životu. O svojim uspomenama, o vremenu koje smo tamo proživjeli. U mome slučaju, to je i govor o vlastitoj mladosti i zrelosti, o povezivanju ta dva vremena, ta dva svijeta. I zato mi se čini da ove fotografije nisu samo dokument jednog prostora, nego na neki način i dokument naših života.”
