Metalno kućište, crna slušalica, brojčana tipkovnica i utor za karticu. Na zidu još stoji javna telefonska govornica, a iznad nje cjenik na kojem se razgovori i dalje obračunavaju u kunama.
Nacionalni promet 0,81 kunu po minuti, prema mobilnim operatorima 2,02 kune. Uz zastave država ispisani međunarodni pozivni brojevi i cijene razgovora. Na tom se komadiću papira promjena valute još nije dogodila.
Pronašli smo je u Pevexu u Čibači, među paletama i pitarima. Pokušali smo je koristiti, ali nije radila. Kućište je istrošeno, oznake izblijedjele, a prizor podsjeća na vrijeme kada je za razgovor izvan kuće trebalo pronaći telefon i u novčaniku imati odgovarajuću karticu.
Kad su kartice zamijenile žetone
Točnu godinu postavljanja ovog primjerka nismo utvrdili, ali dubrovačka povijest kartičnih govornica vodi nas u ratne devedesete.
U listopadu 1992. djelatnici Telekomunikacijskog centra HPT-a Dubrovnik postavljali su nove automatske govornice na magnetske kartice, zamjenjujući dotadašnje žetonske uređaje. Do tada je bilo montirano 11 aparata, a do kraja godine planiralo ih se postaviti 80. Od ukupno 1200 uređaja naručenih za Hrvatsku, dubrovačkom području bilo ih je namijenjeno 200.
Nove govornice nudile su upute na hrvatskom, engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku. Kartice su se mogle kupiti s 50, 100, 200 ili 400 impulsa, a posebne tipke omogućavale su besplatno pozivanje hitnih službi. Zbog zaštitnih pojačanja protiv vandala uređaje se tada nazivalo i „antitank”.
Uslijedio je novi tehnološki korak. HPT je u svibnju 1994. oglasio jedinstvenu čip telefonsku karticu, popularno nazvanu TONČIP, za uporabu u svim hrvatskim govornicama od 15. svibnja. Stare magnetske kartice u novim se uređajima više nisu mogle koristiti. Bilo je to vrijeme Hrvatske pošte i telekomunikacija, HPT-a. Razdvajanjem poduzeća 1999. poštanski i telekomunikacijski poslovi nastavili su se u odvojenim društvima, Hrvatskoj pošti i HT-u.
„Beskonačne” kartice i impulsi koji se vraćaju
Uz govornice su ostale i priče o karticama kojima se moglo telefonirati bez uobičajenog trošenja kredita. Postoje i dokumentirani hrvatski slučajevi takvih zlouporaba.
Takozvane „beskonačne” telefonske kartice bile su preinačene tako da im se nakon potrošnje obnavljalo stanje impulsa. Naziv je opisivao zaobilaženje naplate, a ne službenu mogućnost neograničenog telefoniranja.
Koliki su razmjeri mogli biti, pokazuje slučaj iz Garešnice koji je 1998. završio pred sudom. Krivotvorenom karticom s javne govornice potrošeno je 53.800 neplaćenih impulsa, uz štetu telekomunikacijskom centru od 11.082 kune.
Novi život u kolekcijama
Telefonske kartice imale su i sasvim drukčiji život nakon posljednjeg potrošenog impulsa. Skupljale su se, razmjenjivale i slagale u albume.
Nosile su motive gradova, prirode, umjetničkih djela i sporta, obilježavale obljetnice i predstavljale nove usluge. Za kolekcionare su bile zanimljive razlike među izdanjima, nakladama, serijskim oznakama i pojedinostima tiska. Predmeti koji su služili za nekoliko razgovora postali su dio privatnih i muzejskih zbirki.
Sjećanje na govornice vraća nas i bakrenim paricama, klasičnoj infrastrukturi fiksne telefonije. Bakrena mreža još se koristi, a njezina zamjena optikom postupni je proces. Nestajanje govornica iz svakodnevice zato ne znači da je s njima nestala i sva tehnologija na kojoj je počivala nekadašnja telefonska mreža.
Razgovori su se u međuvremenu preselili na mobitele, kartice u kolekcije, a jedna je govornica ostala među pitarima — sa slušalicom na mjestu i starim cjenikom u kunama.
